Godine 1988. Martin Pistorius iz Južne Afrike bio je tipičan dječak koji se obožavao igrati s raznim uređajima, ponajviše s tranzistorima, televizorima…
Njegovo idilično djetinjstvo odjednom je prekinula misteriozna bolest – u dobi od 12 godina jednog je dana došao kući iz škole s bolnim grlom, no njegova majka nije obraćala previše pažnje na to, misleći kako će proći s malo meda i čaja. Međutim, njegovo se stanje ubrzo pogoršalo do trenutka u kojem više uopće nije mogao hodati niti stajati, pa ni govoriti. Doktori su pretpostavili kako je obolio od kriptokokalnog meningitisa, a prije nego su uspjeli išta poduzeti, dječak je pao u komu.
U ranom razdoblju kome, Martin nije bio svjestan ničeg, bio je u dubokoj komi. Njegova porodica je organizirala posebnu brigu oko njega – od kupanja, hranjenja uz pomoć cjevčica, okretanja. No, u dobi od 16 godina Martin se iznenada probudio – odnosno postao je svjestan svega što se događa u njegovoj okolini.
Ipak, i dalje se nije mogao pomaknuti, komunicirati s poodicom ili im na bilo koji način dati do znanja da je “tu”. Do toga trenutka prošlo je još punih 8 godina zatočeništva u vlastitom tijelu.
Zlostavljali ga
Kako nisu imali mogućnost popodnevne njege za njega, Martina su roditelji tokom radnog vremena ostavljali u posebnom Institutu za njega.
U posebnom dokumetarcu porodica Pistorius i sam Martin otkrili su njegovu neobičnu priču.
“Mrzio sam biti u Centru za njegu, bili su užasni prema meni. Moji otac je nakon što sam se probudio i otkrio im to sve prijavio, ali oni to naravno poriču. Nema šta mi nisu radili, vukli su me za kosu, udarali me po zubima kako bi jeo. Često su mi davali kipući čaj, šamarali su me, ponašali su se kao da nisu ljudi”, rekao je Martin.
Osim toga, požalio se čak i na seksualno zlostavljanje u kojem bi ga jedna zaposlenica doma znala opkoračiti te na njegovom tijelu simulirati seks, dirala ga je po genitalijama…
“Oni bi mi postavili pred TV koji bi cijelo popodne gorio. Svaki dan je program bio isti, dinosaur Barney. Bože, koliko sam mrzio tu emisiju”, prisjeća se.
“Nadam se da ćeš umrijeti”
Od svega što je doživio u svom tijelu zatočenom u komi, kao najbolniji trenutak navodi ono što je izgovorila njegova majka. Naime, ona je u jednom trenutku stajala kraj njega, brišući ga s krpom i posmatrajući njegovo beživotno tijelo naglas izgovorila “Nadam se da ćeš umrijeti”.
Martin je to čuo i urezalo mu se u pamćenje. Iako ga je to tada užasno rastužilo, danas je potpuno razumije.
“Najgore mi je bilo što je nisam mogao zagrliti, reći joj kako lijepo brine o meni, kako sam joj zahvalan”, u suzama objašnjava Martin.
Nakon punih 12 godina navodne kome, neki su zaposlenici doma u kojem su ga njegovali počeli primjećivati promjene u njegovom ponašanju, odnosno pokušaje komunikacije. Ubrzo su obavijestili roditelje te je Martin u dobi od 25 godina dobio kompjuter s komunikacijskim softwerom, uz pomoć kojeg i danas komunicira s ljudima.
Uspio je unaprijediti i svoje kretnje raznim terapijama, a preko interneta je 2008. upoznao svoju buduću ženu zbog koje se preselio u Veliku Britaniju.
Za njega svaka godina od kome donosi barem neki napredak, pa je tako 2011. uspio povratiti dio kontrole nad rukama i glasom, a napisao je autobiografiju “Ghost boy” (Dječak duh) po kojoj se planira snimanje filma.