Možeš ti, ženo, raditi 18 časova dnevno, dva posla ako treba, trčati sa jednog na drugi, vukljajući sa sobom ceger, tebi na znanju popeglanih odjevnih stvari, da barem u pokušaju izgledaš pristojno i ako ništa drugo, čisto.
Skupljaš stvari, nosaš kojekakve zdjelice sa hranom koju spremiš kući, termoske sa čajem, jer, eto, trebalo bi da nešto zdravo uneseš u organizam.
Možeš ti, ženo, glumiti svojoj majci stijenu. Sunce, kiša, led, vjetar, snijeg, ne mogu joj ništa. Skidat’ će s nje slojeve koje će ionako odnijeti vjetar, raznijeti u vidu prašine koja će možda nekom upast u oči, a možda i neće.
Možeš ti, ženo, hodati gola, nasumice psovati: svijet i narod i svetce, a ne bi trebalo, jer, eto, određeno ti je da si dama, nježniji pol, treba, ženo, da lakiraš nokte, nosiš tamni ruž koji bi ti istakao usne, suknjice, haljinice i košuljice.
Ne znaju oni, ženo, da ti tim rukama terminatora, pored posjekotina i ogrebotina od stakla, nosiš vrećice kući, jer si već u međuvremenu u putu na posao pročitala negdje na nekom blogu šta će ubiti virus sa kojim se indirektno boriš. Ne ti, ženo.
Kuhaš ručak, donosiš, unosiš, skupljaš kao u mravinjak. Znaš šta fali. Umoriš se. Ali i dalje daješ. Ne stižeš, ali i dalje pružaš. Zapitkuješ, zivkaš, ne zaboravljaš. Zanemaruješ poneku kritiku kako ne misliš na sebe i nemaš život. Ni ljubavni.
Možeš ti, ženo, spakovati stvari u roku od 20 minuta i otići u “obećanu zemlju”, trbuhom za kruhom. Možeš ti, ženo, stanovati u kolektivnom smještaju, u podrumu restorana do susjednih hladnjača i bez prozora.
Foto: boram kim / Unsplash.com
Možeš se ti, ženo, švercati tramvajem, autobusom, čistiti stambene prostore užoj ruskoj populaciji i raditi u restoranu i kao kuharica i kao konobarica, u međuvremenu otvorenog riječnika.
Možeš ti, ženo, imati u ovom gradu koga hoćeš. Nije ti do toga. Nemaš vremena. Volje. Živaca. Ne stigne to u tvoj dan koji traje samo 24h. Ne vjeruješ u međuljudske odnose. Nemaš snage još i za to.
Možeš ti, ženo, voljeti. Želiš, moliš, poželiš, dopustiš udarce ispod koljena, jer eto od krvi i od mesa si. Troše te u svakom smislu. Daješ se. Sebe ili nju. Svejedno je.
Možeš ti, ženo, izigravati detektiva boreći se sa demonima puberteta mlađeg brata, slagati, sakriti, i šta god još treba. Praviš se da ne vidiš i ne čuješ. Jede te.
Možeš ti, ženo, misliti na sve osim na sebe, sve dok ti stomak ne zazuji “upomoć!”, dok ne uhvatiš sama sebe da ne znaš da li si danas jela, da se ne sjećaš da li si kafu popila. Da.
Možeš se ti, ženo, glasno smijati, napiti se i u tako alkoholiziranom stanju “izgubiti pertle”. I dalje radiš. Imaš i ti dušu.
Možeš ti, ženo, prekinuti zaruke, bez nekog adekvatnog razloga, jer ti srce nije dopustilo, baciti ugovore za posao koji ti osigurava egzistenciju, nabacivati se zauzetim muškarcima, jer ko još bere gljive samo oko svoje njive?
Foto: Allef Vinicius / Unsplash.com
Možeš ti, ženo, uzeti valjak i okrečiti prostoriju, pa tako mrgava i prljava prošetati gradom. Pa šta? Možeš zamjeniti sijalicu, česmu, ventil, šteku na vratima, tek toliko da sama sebe uvjeriš da ti muškarac u životu nije potreban.
Možeš plakati, glasno, javno, ali samo onda da je kraj jednog kvartala u tvom životu. Onda kad ti godine stanu u jednu rečenicu. Onda kad ti je uzdah teži od koraka. Onda kad ne možeš objasniti ni izustiti šta ti je.
Ne znaju oni koliko je sile i pritiska potrebno da razbije stijenu. Možda i uspiju. Ostat će komadi. Manji i veći. Pod vanjskim uticajima nakon dužeg ili, pak, kraćeg vremenskog perioda opet će postajati jedna cjelina. Ne ista kao prije. Slična, dodrine tačke postoje, ali nikad više ista.
Možeš ti, ženo, riskirati posao, dostojanstvo, ili ćeš uspjeti ili ćeš slomiti vrat. Ustani. Otresi se i kreni dalje. Opet sutradan znaš da možeš iščupati konju rep.
Zar da te neko krivi što nisi stvorena za dvoje, za vezu, odnos viši od sexa, što više nemaš najbolju drugaricu i apetit za nešto slično?
A narod… nit’ te hrani, nit oblači… znaš da su babi muda, bila bi djed!
