Uvijek me pogode odlasci, rastanci, pozdravi, gledanje leđa i koračanje u nepovrat nekoga ko je srcu posebno mio.
Piše: Belma Krajišnik
Nikada nisam voljela nekom reći ‘zbogom’ ni na jedan dan, a pogotovo se nisam osjećala ugodno kada to moram reći, ono, za dovijeka.
Malo po malo, odlaze nam oni kojima nikada nećemo smoći snage reći to ‘zbogom’, oni koji su nas spajali, voljeli, uz koje smo disali, grlili …
Otišao je Stari morski vuk.
Otišao je mirno, u tišini, a njegovo biće kao da je vrištalo za boljim sutra, za mikrofonom, ljudima, za emocijama, grljenju desetine hiljada ljudi svojim glasom i svojom dušom.
Gledam jutros na društvenim mrežama opraštanje, posljednje pozdrave i na svako slovo se svaki dio mene ježio. Mislila sam o svemu što je taj čovjek uradio za sedam decenija bitisanja i udisanja dalmatinskog zraka.
Šta god da sam pomislila – bilo je veliko. Koju god riječ sam izustila u sebi – bila je ogromna. Za koju god emociju sam se uhvatila – budio je. Na koju kod sam ljubav pomislila – bilo ga je.
Mirno spavaj, barba. Odmori se od boli ovozemaljske. Odmori se od svega što te mučilo.
Iz naših srca nikada nećeš otploviti. Vječno ćemo se zaljubljivati i pjevušiti svako tvoje remek djelo. Zauvijek ćemo misliti na stare ljubavi “češljajući” po stihovima i brisati suze osluškujući emocije koje si nam budio.
Mirno plovi, velikanu.
Ostaje duboko urezano sve tvoje.
Nikada ti nećemo reći ‘zbogom’, jer nikada od nas nećeš ni otići.
