Riječ je o svojevrsnom rješenju Fermijevog paradoksa koji proističe iz konflikta Drakeove jednačine koja predviđa svemir prepun života s jedne strane i sumnjivu sliku koju vidimo u stvarnosti – svemir bez igdje ikoga osim nas.
Istraživači ističu kako su u preispitivanju Drakeove jednačine, za koju kažu da ima previše nesigurnih faktora, koristili razne poznate parametre koristeći modele hemijske i genetske tranzicije bitnih za kreiranje života. Dobili su drastično drugačiji model.
Prema novom modelu, šanse da smo sami u našoj galaksiji sežu do 99,6 posto, a da smo sami u dijelu univerzuma koji možemo vidjeti sežu do 85 posto.
Kada se model optimizuje kao prezentacija realne distribucije vjerovatnoće, možemo zaključiti da postoji velika vjerovatnoća da ne postoji inteligentni život u univerzumu kojeg možemo da posmatramo te prema tome nije ni čudo što do sada nisu detektovani znaci postojanja inteligentnog života.
Ovo istraživanje ide u prilog teoriji Velikog filtera koja tvrdi da su veće šanse da napredne civilizacije unište same sebe prije nego imaju šansu istraživati svemir.
Ipak, ostaje dobra vjerovatnoća da negdje izvan našeg opsega postoji inteligentni život u univerzumu.