U svakome od nas nalazi se drago, nezaštićeno biće kojem samo treba malo ljubavi i nježnosti…
Pitanje koje slama srce
Nedavno sam držala predavanje na jednom crkvenom događaju i jedna je žena iz publike ustala da bi mi postavila pitanje. Prije nego što je otvorila usta, dobila sam vibru od nje, a ta je vibra bila zanemarenost. Ne mislim na fizički izgled, djelovala je zapostavljeno – onako kako nevoljeni ljubimac izgleda nakon godina zanemarivanja. Zračila je usamljenošću i potresenošću. Tada mi je postavila pitanje koje mi je slomilo srce.
“Ne razumijem na što ljudi misle kada kažu da trebamo voljeti sebe“, rekla je i počelaplakati. “Kako se to radi?“
Gledala je u mene očiju punih očaja i tada sam ponovno vidjela zanemarenog ljubimca koji živi u njoj. Rekla sam: “Moraš se početi brinuti o svom ljubimcu.“
Bila je zbunjena pa sam nastavila: “Moraš se prestati promatrati kao ljudsko biće i početi se tretirati kao malenog prestrašenog kućnog ljubimca.“
Vidjela sam da je još uvijek zbunjena pa sam pojednostavila: “Jesi li ikada vidjela uplašenog psa u kavezu azila?“
Potvrdno je kimnula glavom.
“Zamisli da si upravo udomila psa iz tog azila. Ne znaš ništa o njegovu životu, ali i ne trebaš znati. Jasno ti je da je zlostavljan i da se boji ponovnog zlostavljanja i ostavljanja. Sada zamisli ovo: Prva je noć da si sama kod kuće s tim psom, a on se trese od straha. Kako ćeš se ponašati prema njemu? Hoćeš li vikati na njega i reći mu da je glup? Hoćeš li ga udariti? Hoćeš li ga zatvoriti u mračnu sobu? Izgladnjivati ga ili mu dopustiti da pojede sadržaj kante za smeće? Hoćeš li ga ostaviti na nemilost drugim psima?“
“Ne“, odgovorila je žena. “Brinula bih se o njemu.“
“Aha“, rekla sam. “Znači, znaš kako se voli životinja, pružila bi mu siguran i topao krevet? Zdravu hranu, ugodno okruženje, šetnje po lijepom vremenu, svjež zrak i čistu vodu. Pobrinula bi se da se polako sprijatelji s drugim, dobrim psima koji ga ne bi napadali. Mogao bi spavati kad želi. Pružala bi mu nježnost. Ljubav. Igrala bi se s njime. Tako se voli životinja.“
“Ali, to je životinja“, rekla je. “Lako je voljeti životinju.“
“Pa to je odlična vijest jer si i ti životinja.“
Mi smo samo sisavci
Trudim se uvijek pamtiti riječi velikog Colea Portera koji je napisao: “Mi smo samo sisavci.“ Stotinama tisuća godina prije nego što smo stvorili komplikacije i nervozu, bili smo tek toplokrvna bića koja se bore za opstanak u teškom svijetu. Kad zaboravimo tu činjenicu, počinjemo patiti. Postajemo zarobljenici srama, krivnje i svojih misli pa zanemarujemo “nježnu životinju u sebi“. Zašto mislimo da smo toliko posebni da samo mi – za razliku od bilo koje druge životinje na svijetu – ne zaslužujemo ljubav i pažnju?
Ponekad je jedini način da samu sebe maknem s ruba mržnje prema sebi, jedno jedino pitanje: “Kako se moj ljubimac sada osjeća?“ Tada primijetim ubrzane otkucaje srca, drhtave ruke, plitak dah, čvor u želucu, noge koje se tresu i ukočenu čeljust… i kažem: “Ovo nije način na koji ljubimac treba živjeti.“ Zatim upitam svoju životinju što bih trebala napraviti da se osjeća bolje. Želi li u šetnju po šumi? Prijateljski razgovor? Poslasticu? Popodnevno drijemanje? Moj me ljubimac uči kako da se brinem o njemu i pokazuje mi kako da se brinem o sebi.
Te sam večeri rekla zanemarenoj ženi: “Vrijeme je da udomiš samu sebe. Bog ti je dao skrbništvo nad divnom i ranjivom životinjom: tobom. Možeš li prihvatiti tu odgovornost?“
“Možda…“, odgovorila je.
Nadam se da može. Nadam se da svi možemo. Da možemo spasiti sebe iz azila i pružiti si topli dom koji smo zaslužili samim time što smo živi.
Izvor: Oprah.com
