Jedan od najljepših i najvažnijih trenutaka u životu većine žena je dan kada na svijet donese novi život, a jedino babica ima tu privilegiju da pomogne majkama da u tom značajnom trenutku na svijet donese svoje čedo, ističe Gordana Bednaš, babica u Univerzitetskom kliničkom centru RS u Banjaluci.
Kakav je osjećaj primiti tek rođenu bebu, čuti prvi udah i plač tek rođene bebe je blagoslov ovog poziva, a samo babice znaju koja je čar prisustvovati čudu rođenja.
“Ovo je težak i odgovoran poziv, ali istovremeno i najljepši na svijetu. Babica se ne postaje završetkom škole, znanje babice se stiče godinama mukotrpnog rada”, istakla je Bednaševa povodom Međunarodnog dana babica, koji se obilježava 5. maja.
Ova iskusna babica kaže da nije vodila evidenciju koliko se tačno djece rodilo uz njenu pomoć, ali da je za 25 godina radnog staža u porodilištu to sigurno bio jedan mali grad.
“Neopisiv je osjećaj držati u rukama tek rođeno dijete. Ta beba će jednog dana postati odrastao čovjek, biće doktor, inženjer, naučni radnik ili poljoprivrednik, postaće član našeg malog društva. Mi babice pomažemo da na svijet dođu svi ti mali ljudi”, kaže Bednaševa.
Ma koliko taj trenutak bio lijep, takođe može da bude i stresan za porodilju. Tada, kako ona kaže, svakoj majci treba znati prići, a najvažnije je pridobiti njeno povjerenje.
“Često kažem da je porodilište jedini odjel u UKC gdje možeš dočekati buduću majku s osmijehom na licu i riječima dobrodošlice. To je tako malo, a tako puno znači za mladu majku”, ispričala je ona.
Radni dan svake babice traje 12 stresnih sati, ali najveći dar svakoj od njih je kad vidi srećno lice porodilje dok prima svoje dijete u ruke.
“Najljepši trenutak u ovom poslu je kad vidite ozareno lice majke nakon poroda. Kada nakon svih napora i kontrakcija uzme svoju bebu u naručje, tada možete da vidite i osjetite njenu sreću i blaženstvo, a vi osjetite ponos jer ste joj u tome pomogli”, rekla je Bednaševa.
Dodaje da se dešavalo da učestvuje u porođaju više generacija žena u istoj porodici i da je divan osjećaj kad je se sjete.
“Često sretnem bake čijem sam unučetu upravo pomogla da se rodi, i onda mi kažu: ‘Vi ste i mene porađali prije 20 godina’. To su jako dirljivi trenuci, lijepo je kada vas se sjete nakon toliko godina”, prisjeća se Bednaševa.
Marija Drljević, glavna sestra u rađaonici Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, sa 37 godina iskustva kaže da je posao babice izuzetno bitan, a da je kruna uspjeha za svaku od njih zadovoljstvo i sreća roditelja, jer svaki je porod na svoj način poseban, jedinstven i nezaboravan.
“Biti primalja velika je i iznimno važna stvar. Pomažemo novom životu da dođe na svijet te tako ostavljamo trag u svakoj obitelji s kojom dođemo u doticaj”, rekla je Drljevićeva.
Dodaje da je njihov posao radostan i emotivan i ističe da je društveno koristan, human i prožet psihofizičkim naporima.
“Sav taj umor i težina posla nestanu onog trenutka kada svojim rukama pomognete da se krepkim djetetovim plačem rodi novi život”, kaže Drljevićeva.
Međunarodni dan babica u BiH se nije obilježavao sve dok prije tri godine banjalučko Udruženje građana DRIP nije pokrenulo projekat pisanja pisama zahvalnosti babicama.
“Od svog osnivanja ukazivali smo na probleme i odnos medicinskog osoblja prema pacijenticama, prije svega trudnicama i porodiljama. Tada smo odlučili da podržimo i ukažemo na važnost profesije babica i da im zahvalimo za ono što rade”, kaže Nataša Gligorić, član DRIP-a.
Koliko ova akcija pisanja pisama znači babicama potvrdila je i Gordana Bednaš, koja kaže da ovim činom majke, upućujući pohvale i kritike, babicama govore da ih nisu zaboravile te da poštuju i uvažavaju ovaj humani poziv.
