Ponekad se u jednoj osobi sretnu dvije gotovo nespojive osobine, koje pak snagom duha i naravi vremenom uspostave sklad i harmoniju, te tako dugo žive kao čudo prirode i čovjeka. Takvu prirodu predstavljao je Aleksandar Aco Stanković, kome bi bilo vrlo lako pripisati sklonost ka umjetnosti i njima odrediti njegov duhovni profil, pa i životnu profesiju.
S druge strane, Aco je u sebi tražio i našao jedan način dokazivanja borbe s drugim, pa i sa samim sobom, ali vještinom i to plemenitom, koju je vidio u boksu, drevnoj ljudskoj djelatnosti, često ne bez razloga, određenoj atributima okrutnog i opasnog.
Kao trinaestogodišnjaka diplomom ga nagrađuje jedan dječiji časopis, čija je Zmajeva nagrada daleko nadilazila uske okvire zaključka da u jednom provincijskom gradu živi nadaren dječak. Nekako istovremeno, Aco Stanković vapi za dokazivanjem i na sportskom polju, uostalom, kao i većinja njegovih vršnjaka.
Odabira boks i ostaje u njemu sve do demonstrativne i dobrovoljne abdikacije “buntovnika bez razloga”, koji se nije mogao pomiriti sa nekim “pravilima” igre, stranim njegovom poimanju svijeta, društva, sporta i života. Nanizao je buket uspjeha, a ostao je u sportskim krugovima upamćen i po tome, što je na ringu pokazivao virtuoznu vještinu, kao suhi ekstrakt fizičke i duhovne snage kojima je superiorno vladao.
U međuvremenu Aco je završio umjetničku školu, čime je sebi trasirao put na kojem zarađuje za život. U boksu je bio radi zabave i dokazivanja. Spojio je nespojive stvari. Tako je i otišao. U ratu su puške ubistvena komunikacija među ljudima. Aco Stanković je umro s megafonom u ruci. Pozivao je na život.
Izvor: FB stranica Tuzla – povratak u prošlost
Aleksandar Aco Stanković 1959 – 1992: Slovo o čovjeku
