“Dragi moji sugrađani!
Upravo ležim u jednom pansionu, od kojeg je ulica mnogo čistija, i čekajući posmatram ljude koji dolaze i dovode nove pse, moje sestre i braću. Sjećam se kako su i mene doveli ovdje jednog dana. Bio sam na ulici pa je uz škripu kočnica stalo jedno auto, iskočili su neki bučni i prosti ljudi, uhvatili me i grubo ubacili u auto, gdje je bilo još pasa pa su nas vozili dugo i onda zarobili u kaveze. Danima sam bio tamo, više gladan nego sit, umoran od hladnoće, od tuge, pa su onda došli neki drugi ljudi, malo nježnije me ubacili u neko drugo auto, opet dugo vozili, onda su me predali jednom čovjeku i on me čuvao i hranio dosad. Viđao sam ga dva-tri puta dnevno i nikada me nije pomazio, prošetao ili se poigrao sa mnom. Ponekad bi mi rekao: “Ćao, mališa. Šta radiš?”, i to pretežno kada bi mi stavljao hranu. Valjda jer se plašio da ga ne ujedem, a i uvijek je bio na sigurnom rastojanju, spreman ili da bježi ili da udari, kazni. A, da sam znao njegov jezik, možda bih mu i rekao šta radim, kako se osjećam, o čemu mislim… ovako, ma nije bitno nikome…
Jučer su opet dolazili ljudi koji su me i doveli ovdje. Nešto su šaputali, mahali rukama i gledali mene i još neke pse u šupi. Čuo sam da govore da idem na put u neku daleku zemlju, da će mi biti dobro, i iskreno, najiskrenije, meni se ne ide. Star sam ja da bih selio bilo gdje. Ovo je, ipak, moj grad. Da, ovo je i moj grad, dragi moji sugrađani. Ovdje sam rođen, baš kao i vi. I, nikada nisam tražio mnogo. Sklanjao sam vam se s puta, baš uvijek. Nikada nisam napao ni vas ni vaše štence na dvije noge, jer mi znamo da ste vi slabašni i plašljivi, kukavička rasa. Mi psi nismo. Zato mi, psi, ne ujedamo vas, dok vi nas šutate i mrškate i mučite i tučete. Znate to i vi, plašite se naših zuba, iako ih vjerovatno nikad niste osjetili zarivene u vaše mekano tijelo. Mi se ne plašimo vaših nogu i ruku, iako smo ih često osjetili na sebi. Možemo se mi braniti od vas ali nećemo.
Nego, da završim prije nego dođu po mene. Ovo je moj grad. Ovo je moja zemlja, koju poznajem bolje od vas, jer vi ne vidite dalje od svoga uvaženog nosa. Ovo je moja zemlja i neću da idem. Ali, niko me to ne pita. A da znam taj vaš jezik, rekao bih: “Neću da idem u tu neku Njemačku, Englesku, Dansku, Tunguziju… Hoću da ostanem ovdje gdje sam prvi put udahnuo, gdje me kao štenca prvi put sunce ogrijalo, gdje me majka prvi put polizala. Hoću da ostanem na svom. Hoću da umrem na svom, da na mojoj zemlji ostavim kosti, da me pokrije moja crnica, bosanska. Zašto mi to oduzimate? Zar da se više nikad ne napijem vode kod Begove džamije? Eto, idite vi umjesto mene…”
Evo, upravo dolaze da me vode. Zauvijek. Zbogom, moji dragi sugrađani. Zbogom, moj grade. Zbogom, moja tužna BiH. Prije nego uđem u auto koje će me odvesti negdje daleko, daleko, udahnut ću duboko, duboko, da zauvijek zapamtim miris moga grada, moga doma…
Bosanski pas
(kojem se negdje u EU gubi svaki trag)”
Autor: Ena Hodžić
