Bio je januar. Bila sam djevojčica. U bakinom selu čekala se prinova. Negdje pred zoru ču se: “Rodila je. Muško. Sinčina. Zdrav i napredan”.
Pitala sam se kakva bi godina bila da se rodila djevojčica. Djevojčica kao ja. Da li bi bila sušna i nesrećna? Puna loših vijesti?
***
Januar 2015. godine.
Čekala sam ga punih sedam godina. Čekala i maštala kako će nam izgledati život. Samo da rodim živo i zdravo dijete. Nakon 15 dana u bolnici, moja zvijezda je stigla kući. Bijeli krevetac, a u njemu jorgan boje ciklame. Ona bijela, nježna, podojena. Spava.
Na vratima se pojavi sveštenik. Sveti vodu. Valja se tu oko Bogojavljenja.
“Izvolite, dobro došli. Kod nas je danas veliki dan. Došla nam je kući. Dobili smo je poslije mnogo godina čekanja”, reče suprug.
Sveštenik pogleda u krevetac, u ono bijelo lice i jorgan boje ciklame.
“Šta je? Je li muško?”
Mi se pogledamo i uglas kažemo: “Ne, curica je”.
Sveštenik reče: “A, djevojčica. Sljedeće godine da bude sin”.
Vaspitanje me tada skrati za jezik.
On uze struk bosiljka, umoči u vodu i prsnu po krevecu. Ona se probudi. Zaplaka glasnije i grlatije od bilo kojeg dječaka. Da je cijeli svijet čuje.
“Curica sam. Glasna sam. Zdrava sam. Vrijedim mami i tati. Bratu. Vrijedim bakama i dedi. Tetkama. Vrijedim svijetu. Vrijedim i Bogu, kojeg ti predstavljaš”.
Nastavak teksta pronađite na ovom linku.