Anu Kotur upoznao sam prije tačno dvije godine, kad smo zajedno radili istraživanje o mogućnostima osoba sa invaliditetom da pronađu posao. Rezultati naših napora da tog dana pokušamo Ani pronaći bilo kakav posao pokazali su se kao uzaludno gubljenje vremena.
Uprkos tome što je i pored određenih poteškoća u kretanju Ana mogla bez problema obavljati svaki posao na koji je aplicirala tokom našeg istraživanja, svi odgovori su se svodili na isto: “Izvini, ali nije ovo za tebe”.
Kao što smo očekivali tog jula 2015. godine, u skoro svakom telefonskom razgovoru za posao Ana je ispunjavala sve uslove poslodavca, ali bi na kraju svi padali na posljednjoj stepenici, onoj kada im Ana saopštava da ima invaliditet.
Nakon što je završio ovaj naš eksperiment, okončala se i naša zajednička potraga za Aninim zaposlenjem. Ipak, njena samostalna borba se nastavila do danas, i još uvijek traje.
Iako je završila Pravni fakultet u Banjaluci prije tri godine i nakon toga još jednu godinu se školovala iz oblasti ljudskih resursa u okviru projekta koji je vodila Business Academy Link Group iz Beograda, Ana nikad nije dobila priliku da radi posao koji bi joj omogućio stalni izvor finansiranja. Koji bi joj omogućio da nesmetano živi, bez oslanjanja na roditelje.
Inače, za ove dvije godine, otkad smo se upoznali, Ana se neprekidno borila, tražila način da dobije svoje mjesto pod Suncem, pomagala drugima…
Volontiranjem je stekla i radno iskustvo u advokaturi. Osim toga, radila je i kao novinarka u oblasti izvještavanja o osobama sa invaliditetom i PR kampanji PonosniNaSebe.
Za svoj angažman, koji je silom prilika bio više novinarski, a manje pravnički, dobila je mnoštvo nagrada i priznanja: specijalno priznanje UNICEF-a BiH za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BIH u 2014. godini, nagradu Predsjedništva i tri UN agencije u BIH za društveni angažman u okviru konkursa ‘Razlike inspirišu’, nagradu Populacionog fonda UN u BiH u oblasti rodno zasnovanog nasilja, te nagradu kancelarije UN WOMEN u BiH za najbolju blog priču u 2016. godini. U 2017. godini dobila je i diplomu Grada Banja Luka za rad na poboljšanju položaja osoba sa invaliditetom i promociji dječijih i ljudskih prava.
Mnogo toga Ana je uradila za kratko vrijeme. Radila je na sebi, ali i za druge. Ipak, ništa od toga nije bilo dovoljno da u ovoj zemlji dobije posao kakav zaslužuje. Ustvari, da dobije bilo kakav posao.
“Izgovori su bili razni – od toga da u institucijama u kojima apliciram nema lifta, do toga da oni nisu tražili osobu sa invaliditetom, preko ličnog stava poslodavca da posao ne odgovara mojim mogućnostima, mentalnom sklopu. Čak su govorili da me ne vide na radnom mjestu za koje apliciram, jer je u oblasti za koju imam vještine, a nemam formalno obrazovanje ili obrnuto. Naslušala sam se i vrlo ružnih stvari – od toga da poslodavcu treba neko brži od mene, jer je bitnije da kao radnik otrčim do neke institucije, nego da napišem dokument, da moje angažovanje košta više jer do sada nisam polagala vozački u trci da obezbijedim sredstva za život, a radno mjesto (možda) zahtijeva i vozački. Zatim pitanja da li imam epileptične napade, da li se i koliko umaram, kao da nijedan radnik ne smije da osjeti umor i slično”, povjerila nam se Ana, koja trenutno živi u Banjaluci, ali život planira nastaviti u Brčkom, odakle joj je budući muž. Ono što je najviše plaši i što ne želi sebi da dopusti jeste da nakon preseljenja izdržavanje od strane roditelja, koji koji su inače podstanari, zamijeni izdržavanjem od strane muža.
Kako kaže, ne želi da zavisi od drugih i zato ne bira. Aplicira i u državni i u privatni sektor. Ali na kraju se sve svede na isto, kad dođe do otvorenog razgovora, nakon što joj priznaju sve njene uspjehe i kvalifikacije, apsolutno svaki poslodavac vidi samo ono što ona ne može.
“I pritom, ni blizu nisu onoga što je realni problem, jer ja oko svake aplikacije imam samo dvije nedoumice – prva je koliko mi treba do posla i kako bih to organizovala, a druga je da li postoji rukohvat uz stepenice i lift u zgradi. Lift nije obavezan, samo uredan i prohodan put na stepenicama. Kad apliciram za mjesto pravnika, vječito sama sebi zamjeram nedostatak iskustva, iako imam volontersko iskustvo u advokaturi. Tu, bićemo realni, najmanje treba moja lijeva noga, više je do rada u papirima i zakonima, za koje trebam mozak. Kad apliciram u odnosima s javnošću, iako to dosta dobro radim kao neko ko je sam sebe edukovao i tražio šansu za usavršavanje, tu su mnogo manje šanse da prođem, jer kao osoba sa invaliditetom, teško da bih prošla igdje kao PR, osim u organizacijama osoba sa invaliditetom”, ispričala je Ana i dodala:
“Što se tiče prepreka, ne znam ni sama koju bih ti izdvojila, osim one u glavi ispitivača i poslodavca. Ili one veze koju ljudi koji dobijaju posao obično imaju. Kad pogledam iz tačke nekog ko je za svoj rad u potpuno nepristupačnim uslovima nagrađivan, razmišljam da nema prepreke koju nisam savladala. Kad posmatram iz ugla osobe koja se školovala za zanimanje koje u potpunosti odgovara mojim kapacitetima, što fizičkim, što intelektualnim, i na osnovu kojeg nisam nijednu platu zaradila i nijedan dan staža stekla, nisam ni vrh ledenog brijega skinula. Sve se svede na to da se ja, kao osoba sa invaliditetom, mogu baviti samo osobama sa invaliditetom, što je potpuno pogrešna postavka. Čak i tamo gdje bih mogla raditi vezano za osobe sa invaliditetom, gdje mogu i stručno napredovati i usavršavati se – tipa centar za socijalni rad, na različitim rješenjima, različitim državnim institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava osoba sa invaliditetom, na različitim nivoima, nisam dobila šansu.”
Iz onog što nam je Ana rekla, osnovni problem zbog kojeg ona, ali i druge osobe koje se suočavaju sa sličnim predrasudama, imaju probleme u potrazi za poslom jeste neprovođenje zakona.
“U entitetima postoje posebni zakoni u oblasti zapošljavanja osoba sa invaliditetom, ali se oni ne poštuju ni u konkursnim procedurama za zapošljavanje u javnom sektoru, niti u smislu penalizacije poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom. U Distriktu ne postoji zakonsko rješenje ovog tipa, i to je problem sa aspekta primjene UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, jer ne postoji jedinstvena primjena i pristup u čitavoj BiH. Kad gledamo u globalu, kompletno slovo zakona ostaje na volji pojedinca da osobi sa invaliditetom pruži šansu i tako prizna pravo na rad, jer niti sve državne, entitetske ili lokalne institucije nemaju zaposlenu OSI, niti smo na bilo kojem nivou imali bilo kakvu provjeru da li poslodavci plaćaju određenu penalizaciju ako ne zapošljavaju OSI. I pritom, treba imati na umu i pratiti i omjer zaposlenih osoba neratnog uzroka invaliditeta naspram RVI, koji posao, opet, mahom dobijaju kao glasačko tijelo i sa mnogo manjim stepenom invaliditeta. Suštinski, svede se na – ako upali, upali. Ako ne, ćuti i budi osoba sa invaliditetom po profesiji, bez obzira što si se školovao za nešto sasvim drugo”, kazala je Ana, koja se uprkos svemu ne predaje i tjera naprijed.
Ona ide do kraja!
Samo, pitanje je šta taj kraj donosi i da li će Ana, kao i većina ljudi koji imaju slične probleme kao i ona, moći da izdrži i izađe kao pobjednik u ovoj konstantnoj borbi. Do kada će moći da trpi diskriminaciju koju proživljava iz dana u dan, pokušavajući se, ne uklopiti, već promijeniti ovo društvo na bolje. Naravno, to ne zavisi samo od nje, već od svih nas, svih članova ovog društva, u kojem su predrasude i diskriminacija još uvijek duboko usađene u razmišljanje većine stanovnika.
Izvor: BUKA/Diskriminacija.ba
