Diplomirani pravnik, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije od 1990. godine. Rođen je u Bosanskom Šamcu 8. augusta 1925. godine. Zanimljivo je spomenuti kako je familija Izetbegović porijeklom iz Beograda, kojega napuštaju 1868. godine nakon poraza turske vojske od Srba. Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovići. U Sarajevo doseljavaju 1928. godine. U Sarajevu Alija Izetbegović krece u mušku realanu gimnaziju.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasčišćava ruševine sarajevskih džamija i skriva Muslimane od četnika. Kratko je vrijeme bio član SKOJ-a, nakon cega se učlanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluženja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osuđen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).
Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjašnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. piše znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnički čistu Bosnu i Hercegovinu, te je osuđen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odslužio u Foči, usavršivši u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pušten 1988. godine.
Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpašića odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih viseštranackih izbora ulazi u Predsjednišvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva. Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdić, koji je među Muslimanima dobio najviše glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljević iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje građane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć, već tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija).
U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je održan referendum za nezavisnost BiH, kada je većina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je većina Srba bojkotovala glasanje. Izetbegovićeva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu državu – Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U aprilu 1992. pocinje četverogodisnja agresija u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij vec viđen u Hrvatskoj – srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglasavajući ih autonomnim područjima (sada vec zaboravljene tzv. SAO – Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nešto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolisali i oformili svoju vojsku – Hrvatsko vijeće odbrane (HVO).
Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Đurdević, tražeći da se iz obruča u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srećom po Izetbegovića, dolazi do sporazuma “posvađanih” strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegović biva pušten. U novembru 1995. Izetbegović je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegobive muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Skladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvođene NATO paktom rasporedjene su širom BiH.
Politički protivnici Aliji Izetbegovicu predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš izbor kadrova i kolebljivost. Oni oštriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasični begovat. Ono što je činjenica, jeste, da čim je postao predsjednik Predsjedništva BiH – sina Bakira, arhitektu, postavlja za direktora za izgradnju grada, a kćerku Sabinu najprije za ličnog prevodioca, potom sekretaricu, a naposljetku i za šeficu kabineta. Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani – mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod – mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu.
Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma, Izetbegović se 14. oktobra 2000. povukao iz politike otišavši u mirovinu i napuštajući mjesto predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Na Izetbegovicevo mjesto privremeno je (do izbora) dosao Halid Genjac, visoki namjestenik u SDA.
