Postavlja se pitanja šta je organska proizvodnja u BiH, jer je samo dobijanje sertifikata sa predznakom „organsko“ veoma skupo, pa ga mali proizvođači ne mogu priuštiti? U vremenu kada se sve veći broj ljudi okreće zdravoj ishrani, ostaje pitanje kako naći provjerenu hranu koja zadovoljava organske standarde.
Petar Ninić iz Centra za ekonomski i ruralni razvoj (CERD) kaže da organska proizvodnja, da bi takva bila, mora imati sertifikat, a u BiH, nažalost, mali je broj proizvođača i organizacija koje imaju svoj sertifikat i to su obično malo jači proizvođači koji imaju oslove da, u odnosu na svoju proizvodnju, obezbijede taj sertifikat koji je relativno skup.
„Imamo veliki broj malih proizvođača koji po tehnologiji proizvodnje i svemu ostalom rade organski, ali nemaju sredstava da dobiju sertifikat i po tome ne mogu biti pravi organski proizvođači na tržištu u smislu prepoznatljivosti. Mi smo u posljednjem periodu pokrenuli jednu inicijativu u vidu promocije PGS sistema koji je sistem kvaliteta koji je inače globalno promovisan i namijenjen je malim proizvođačima koji nemaju snagu, ni materijalnu, ni kapacitet da se sertifikuju“, kaže za BUKU Petar Ninić.
KLJUČ JE U POVJERENJU
Petar kaže da je to pravi put za male proizvođače da se kroz PGS sistem razvijaju i da jednog dana budu spremni za pravu organsku sertifikaciju.
„Taj PGS ima svoju oznaku, pravila koja se prate, ali se, za razliku od pravog organskog sertifikata koji se bazira na eksternoj kontroli, on bazira na povjerenju. To je dosta specifično za naše društvo, nekako je taj momenat izgubljen. U PGS-u zahtijeva se da kupac, potrošač, vjeruje onome ko proizvodi hranu i istovremeno da bude usko povezan sa njim, on je ta eksterna kontrola, može doći na parcele i imanje da vidi kako se proizvodi i kako se radi. PGS zahtijeva da se to povjerenje gradi“, kaže Petar.
On ističe da bi PGS sistem u BiH mogao da napravi veliku promjenu i najveću grupu malih proizvođača koji se pokušavaju baviti organskom proizvodnjom stavi u ravnopravan položaj sa onima koji imaju sertifikat.
Aleksandar Perendić, koji se duži niz godina bavi proizvodnjom zdrave hrane, kaže da, ako ste riješili da se bavite organskom proizvodnjom hrane u BiH, da to prodajete i od toga živite, morate biti spremni na kompromise u kojima ćete izgubiti prefiks “organsko” iz naziva vašeg proizvoda i dobićete novi “domaće”.
„To ne mijenja činjenicu da, ako je hrana prava, naziv tako malo znači. Ono što garantujem je da se organska hrana može prepoznati po mirisu i ukusu. U našem mozgu je program koji nam definiše šta valja, šta ne valja za jesti, šta lijepo miriše, šta ružno i kad vi uzmete onaj paradajz iz prodavnice i kad uzmete jedan lijep domaći, odmah se tu vidi razlika i osjeti“, kaže za BUKU Perendić.
„Mi u BiH imamo tri kategorije hrane (ograničiću se na voće i povrće). Prva je industrijska hrana sa plantaža – herbicidi i pesticidi u punom programu – vještačka đubriva u mikrobiološki sterilnoj sredini – ukus nikakav, mirisa nema, šta je unutra? Druga katergorija je domaća hrana sa sela – herbicidi i pesticidi u manjoj mjeri, ali opet po tradicionalnom programu, na proljeće, na ljeto i na jesen tri glavna prskanja i poneko da se spriječi najezda bolesti ili kukaca – uglavnom je riječ o prirodnom stajskom đubrivo i dodavanje vještačkih po potrebi ili programu za određene hibride – ukus i miris odlični, ali sastav ploda sadrži hemikalije koje su zabranjene u organskoj proizvodnji. I treća kategorija je prava, zdrava, organska hrana – ukusom i mirisom nešto bolja od klasične sa sela, ali vrlo slično je sve to, samo što hemijskim sastavom ne šteti ljudskom zdravlju, nego upravo suprotno, jer manjak otrovnih hemikalija čini da se čovjek dobro osjeća“, kaže za BUKU Perendić.
Perendić napominje da je do povjerenja kupaca vrlo teško doći.
„Ja gledam i slušam ljude kojima donesem proizvode sa sela i vidim da mi većina vjeruje, da im je dragocjeno, ali ja nemam nikakav ‘zakonski’ način da dokažem da je to što uzmu od nas iz ruke različito od onoga što se prodaje na tržnici i, nažalost, po restoranima i radnjama zdrave hrane“, kaže naš sagovornik.
Iz Zdrave logike, udruženja koje se bavi promocijom organske proizvodnje, kažu nam da u RS trenutno postoje jedan ili dva sertifikovana organska proizvođača, međutim, značajan je broj proizvođača koji rade na bazi organske proizvodnje, ali bez sertifikacije.
„Većini malih gazdinstava sertifikacija je izuzetan trošak i dok se ne obezbijedi 100% plasman njihovih proizvoda po odgovarajućoj cijeni, malo ko će se odlučiti da dobije taj papir“, kažu za BUKU iz Zdrave logike.
U Republici Srpskoj postoje zakoni i pravilnici koji detaljno definišu način organske proizvodnje koji obuhvata niz mjera: izbor vrsta i sorti biljaka, plodored, sistem obrade zemljišta, sredstva koja su dozvoljena za korištenje u ovom načinu proizvodnje, način đubrenja, način suzbijanja biljnih bolesti, štetočina i korova. Ukoliko su zemljišta prije bila tretirana hemikalijama nedozvoljenim u sistemu organske proizvodnje ili se trenutno ne ispunjavaju uslovi za organsku proizvodnju, potrebno je da se uđe u proces konverzije, čija dužina trajanja je od 3-5 godina.
„Učestalo je mišljenje da samo naizgled ’neugledni’ proizvodi i proizvodi koji ’imaju crva’ su proizvodi koji nisu prskani. To prije svega nije istina. Sigurno je da su biljke u organskoj proizvodnji dodatno izložene različitim stresovima, te često imaju manji plod, ali i organski proizvodi mogu izgledati savršeno, sa potpunom punoćom boje i ukusa. Jedini siguran način prepoznavanja je sertifikat“, kažu iz Zdrave logike.
VEĆE CIJENE
Iz Zdrave logike kaži da svuda u svijetu, pa tako i kod nas, organski proizvodi imaju veću cijenu od onih koji su konvencionalno proizvedeni.
„Ovaj vid proizvodnje zahtijeva više radne snage, ulaganja i vremena, te je stoga razumljiva ova računica. Međutim, ukoliko dugoročno gledate i razumijete da ste ulaganjem u organsku, zdravu hranu uložili u svoje zdravlje, raspoloženje i produktivnost, shvatićete da je to najjeftiniji način ishrane“, kažu iz ovog Udruženja.
Kada je sistem kontrole u pitanju, iz Zdrave logike ističu da na nivou državnih institucija i ovlaštenih sertifikacionih kuća postoje inspektori obučeni za kontrolu proizvodnje i kvaliteta organskih proizvoda.
„Ukoliko je proizvod sertifikovan kao organski od strane priznate kontrolne organizacije, možemo biti sigurni da je ispunio sve kriterijume koje organska proizvodnja zahtijeva. Ukoliko proizvođači žele imati proizvod koji će potrošaču pružiti sigurnost u kvalitet i način proizvodnje, a njima siguran plasman i odgovarajuću cijenu, svakako treba da uđu u proces sertifikacije“, pojašnjavaju.
Iz Zdrave logike kažu da znak za organski/bio/ekološki proizvod označava da je taj proizvod proizveden po svim principima organske proizvodnje.
„U BiH postoji znak za organski proizvod, te ukoliko je proizvod označen znakom sertifikacione kuće (npr. OK- Organska Kontrola) znači da je taj proizvod sertifikovan, pregledan i odobren od strane sertifikacione kuće kao organski proizvod“, ističu.
U Republici Srpskoj još od 2013. godine postoje jasno definisani zakoni i pravilnici za organsku proizvodnju (biljnu i stočnu) koji su dostupni na sajtu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i poljoprivrede.
Banjalučanka Nataša Miljević kaže da, vodeći računa o zdravlji i ishrani, često kupuje u jednoj prodavnici koja se specijalizovala za domaće i organske proizvode, ali odlazi i na pijacu, gdje voće i povrće kupuje na štandovima koji nisu atraktivni kao ostali.
„Kupujem obično kod teta koje imaju male količine voća ili povrća, a pored toga njihovo je voće i povrće obično zakržljalo i išarano tačkicama. Ovo mi se čini kao dobra metoda za kupovinu, jer takvo voće i povrće vrlo brzo propadne, što je za mene neka vrsta potvrde da je riječ o proizvodima koji nisu prskani“, rekla je za BUKU Nataša Miljević.
Banjalučanka Milijana Jović Milovac kaže da uglavnom kupuje po preporuci ili od ljudi koje lično poznaje, a da raspolažu viškom proizvedene hrane.
„Vjerujem mladim ljudima koji tvrde da se bave organskom proizvodnjom i vidim da se trude i rade iz godine u godinu, a takvih ima u Banjaluci. Mislim da su svjesni da moraju raditi odgovorno i razvijati povjerenje sa kupcima ukoliko žele da razviju svoj posao i opstanu na tržištu“, rekla je za BUKU Milijana Jović Milovac.
Sve dok se ovo područje proizvodnje hrane, voća, povrća, mesa, mliječnih proizvoda zakonski ne uredi, cjelokupna ponuda i potražnja moraće se zasnivati na povjerenju, jer ne postoji nijedan drugi mehanizam provjere kvaliteta i sastava namirnice. Prenosi Buka.com
