U dosta konfuznim vijestima koje stižu o događajima u Turskoj, jasno je sljedeće: došlo je do pobune u vojsci koja je još od doba osnivača Turske Republike, Mustafe Kemal Paše, kasnije nazvanog Ataturk, postavljena kao garant demokratije.
I zato je vojnim udarima i prije (posljednji put početkom 80-ih godina prošlog stoljeća) rušila vlade za koje bi ocijenila da idu prema autoritarizmu ili da odstupaju od sekularizma.
Sadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdogan je napravio obje stvari: od dolaska na vlast 2002. godine pomalo je, uz ekonomski oporavak, u zemlju uvodio puzajuću islamizaciju koja je izazivala oštre reakcije vojske.
No, tokom pregovora o ulasku u EU morala je biti postavljena civilna kontrola nad vojskom pa se tako činilo da je Erdogan uspio vojsku staviti pod svoju kontrolu – početkom ovog desetljeća je čak organizirao veliki sudski proces protiv vojnih lidera optužujući ih za pokušaj udara. I vojska tada nije reagirala.
Sada je pak Erdogan islamizaciju postavio kao jedan od stupova svoje politike, a s druge strane je pokrenuo politički proces transformacije zemlje iz parlamentarnog u polupredsjednički sistem kako bi i formalno mogao preuzeti vlast (neformalno drži, kao čelnik stranke AK, svu vlast).
Uz to je prekinuvši pregovore s Kurdima vratio zemlju u stanje građanskog rata pri čemu vojnici ginu gotovo svakodnevno, a zemlja se zbog njegove popustljive politike prema Islamskoj državi, a zatim naglog zaokreta, našla i pod njihovim terorističkim udarom (posljednji je bio krvavi napad na aerodrom u Istanbulu).
Kad se tome doda sporna politika prema Siriji koja je zemlju dovela u sukob sa SAD-om, postaje jasnim zašto se vojska odlučila na tako snažan korak.
Ako vojni udar uspije, sasvim je jasno da bi takav razvoj događaja bio izuzetno negativan jer u vojsci ima i snaga izrazito odanih Erdoganu – navodno je jedan od vojnih čelnika zatočen u vojarni, a udar vodi general Hulusi Akar – koje bi mogle stati nasuprot pučistima te bi Turska mogla potonuti u građanski rat.
Američki državni sekretar John Kerry je izjavio da se nada “stabilnosti i miru” što samo potvrđuje da se u Turskoj uistinu vodi borba za vlast.
