UOBIČAJENO je reći da smo preplavljeni s više informacija nego što možemo podnijeti. Manje je uobičajeno priznati da se naše prosudbe oslanjaju i na sekundarne informacije koje ne dolaze iz vanjskih izvora i koje nude jedan od moćnih alata uz pomoć kojeg se možemo nositi s tom poplavom informacija. Taj izvor su društvene informacije, odnosno ono što mi mislimo da drugi ljudi misle, za BBC piše Tom Chatfield.
Razmislite o ovom jednostavnom scenariju. Nalazite se u prepunom kazalištu i ljudi oko vas iznenada počinju paničariti i tražiti izlaz. Što ćete učiniti i zašto? Vaša osjetila informiraju vas da se drugi ljudi mahnito kreću. No tek kad tu informaciju društveno interpretirate, doznat ćete ono što je potrebno – ljudi vjeruju da se događa nešto loše, a to znači da biste vjerojatno i vi trebali pobjeći.
To je barem jedno moguće tumačenje. Može se dogoditi da vi griješite ili da oni griješe. Možda se radi o lažnom alarmu ili dijelu predstave koji je pogrešno shvaćen. Točno čitanje društvenih informacija je temeljna vještina i jedna od onih kojoj većina od nas posvećuje mnogo truda za vježbanje. Zaista, jedna od najvećih fascinacija čovječanstva je zapitati se što se događa u tuđoj glavi, zajedno s pokušajem da se na to utječe.
Informacijska oluja
Zasad nam je to vrlo poznato, ali informacijsko obilje u digitalnoj kulturi unijelo je nešto novo u ovu drevnu psihološku jednadžbu. Unijelo je potpuno novu razinu oslanjanja na društvene informacije te potpuno novi komplet rizika i tjeskobe oko pogrešaka, manipulacija i kaskada utjecaja.
Danski istraživači Vincent F. Hendricks i Pelle G. Hansen ovim su procesima nadjenuli ime “informacijska oluja” ili infooluja, u smislu iznenadnog i burnog protoka društvenih informacija, te predlažu intrigantnu alternativu narativu ljudske gluposti i nerazumnosti koji se često povezuje s lažnim vijestima i plemenskim podjelama na internetu.
Umjesto da u očajanju zaključe kako živimo u doba post-istine u kojem vladaju iracionalne sile, oni u svojoj knjizi “Infostorms” tvrde da su mnoga digitalna mjesta koja izazivaju podjele zapravo rezultat savršeno racionalnog odlučivanja onih koji su uključeni, te ne potječu toliko od ljudske gluposti koliko od prirode samog informacijskog okruženja.
Oslanjanje na druge
Razmislite o širenju dezinformacija putem društvenih mreža. Jednom kad ih mali broj ljudi podijeli, svi koji kasnije dođu u dodir s informacijom suočit će se s korijenskim binarnim izborom – je li ovo u što gledam istinito ili nije? Pod pretpostavkom da nemaju saznanja iz prve ruke o toj tvrdnji, teoretski je moguće da ljudi krenu u potragu drugdje, no to je proces mukotrpne provjere koji uključuje uvlačenje u bezbrojne tvrdnje i protutvrdnje. Međutim, moguće je i prikloniti se i kudikamo jednostavnijoj metodi procjene, odnosno pitati se što drugi ljudi tome misle.
Kako kažu Hendricks i Hansen, “kad nemamo dovoljno informacija da bismo riješili određeni problem, ili kad ne želimo ili nemamo vremena za njihovo procesuiranje, racionalno je imitirati ostale putem društvenog dokaza”. Kad o nečemu znamo vrlo malo ili su informacije oko toga preobilne, savršeno ima smisla provjeriti tuđa uvjerenja kao indikaciju onoga što se događa. Zapravo, to je često najrazumnija reakcija, sve dok imamo dobar razlog vjerovati da ostali imaju pristup točnim informacijama te dok je ono što oni misle i ono što zapravo vjeruju jedno te isto.
Automatizacija ovog zapažanja jedno je od temeljnih shvaćanja internetskog doba. Velika inicijalna inovacija Googleove tražilice je da korisnikovi stavovi i akcije postaju ključno mjerilo, umjesto da se upusti u nemoguć zadatak procjene kvalitete i korisnosti svake web stranice na svijetu. Gledajući kako se web stranice vezuju jedna na drugu, Googleov algoritam PageRank postavlja stavove kreatora sadržaja u središte svakog procesa evaluacije.
Ljudsko mišljenje pokreće digitalni svijet
Danas to možda zvuči poprilično očito, ali vrijedno je razmisliti koliko je važno mjerenje i upravljanje socijalnim informacijama za svaku kompaniju koja trilijune bajtova želi pretvoriti u profit. Korisnički promet, recenzije, ocjene, klikovi, lajkovi, analize sentimenta i sve drugo što se odnosi na ljudsko mišljenje pokreću digitalni svijet. I te valute reputacije, za razliku od novca, uporabom se samo povećavaju. Što ih se više troši, to se njihova vrijednost povećava. Javni signali ukazuju na to.
Kako se boriti s olujom informacija, kako znati što je istina?
Kako se nositi s infoolujom? U socijalnim situacijama u stvarnom svijetu lažni konsenzus može se ukloniti javnim širenjem pouzdanih novih informacija, dakle službenom objavom u našem prepunom kazalištu, priznanjem nekog tko je pokrenuo glasine. Na internetu su pojmovi univerzalno pouzdanih izvora i univerzalno dostupnih objava u najmanju ruku problematični. Ipak, rad kao što je Hendricksov i Hansenov ukazuje kako postoji nada da će biti pronađeni ako imamo na umu da su uključeni mehanizmi fundamentalno agnostični prema istini i neistini. Infooluje, kao i prave oluje, proizvod su klimatskih uvjeta te simptomi nečeg mnogo većeg. A drukčije klime mogu proizvesti vrlo različite rezultate.
Mreže čiji su članovi, primjerice, nasumično izloženi različitim pogledima imaju manju vjerojatnost da će biti izložene kaskadama vjerovanja koje neće biti stavljene na kušnju. Nesrazmjerni značaj prvih odgovora na neku tvrdnju može se riješiti inženjerskom pažnjom prema izvorima, autentičnosti i izvornosti, a javno uvođenje točnih informacija može, ako postoji pouzdani izvor, razbiti lažni konsenzus.
Možda je najvažnije da se način na koji društvene informacije prodiru kroz mrežu može shvatiti u smislu racionalnih reakcija na neizvjesnost, a ne kao iracionalan impuls s kojim se možemo nositi samo novim iracionalizmom. Što više razumijemo lanac događaja koji je nekoga doveo do određene perspektive, više ćemo razumjeti što bi značilo da dođemo do drugih pogleda ili, što je još važnije, da posijemo sjeme skeptičnog angažmana.
Izvor: Index.hr
