“Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvije koristi: prvu, što je sam, i drugu, što nije s drugima.”
Artur Šopenhauer
Još je Šopenhauer, koji je svoj život proveo kao čovjek koji voli samoću, govorio da samo ljudi bogatog duha znaju da uživaju u samoći. Smatrao je da su oni koji stalno traže društvene kontakte duhovno siromašna bića.
Veliki filozofi, kao što su Niče i Kjerkegor, voljeli su samoću, a Emili Dikinson, Herman Hese i Leonardo da Vinči posebno su uživali u njoj. Čak je Da Vinči bio ubjeđen da samo u samoći možemo pripadati sami sebi. Zabilježeno je da je veliki Mikelanđelo bio veoma druželjubiva osoba, ali kada su ljudi primijetili njegovu genijalnost, počela je ljubomora i zavist. Kada je to shvatio povukao se i izbjegavao ljude.
Mnogi veliki mislioci su živjeli u samoći, ne zato što su smatrali da su bolji od drugih, zbog arogancije ili narcističkih poremećaja, nego zato što su konstantno bili neshvaćeni od strane „mase“.
Umjesto da troše vrijeme na isprazne razgovore i plitke ljude, genijalne osobe radije provode vreme u samoći kako bi se posvetile onome što ih fascinira. Takođe, one ne izbjegavaju ljude zato što ih ne vole nego zato što su umorne od jednoličnih pogleda na svet i besmislenih razgovora o banalnostima koje ne vode ničemu.
Jedan veliki mislilac je rekao da nije vodio raspravu sa pametnim čovjekom a da jedan drugog nisu ubijedili u nešto. Međutim, kad god je vodio raspravu sa budalom, on je izgubio.
Ana Klarkson, portparol Mense International, odnosno udruženja ljudi koji imaju visok IQ, kaže o ovoj temi sledeće:
Dokazano je da se veoma inteligentni ljudi često osećaju izolovano od ljudi u okolini, jer drugačije vide i doživljavaju svet. Teško je naći nekoga ko informacije prerađuje isto kao ti, kad tvoj mozak funkcioniše kao mozak 2 posto ljudske populacije.
Da li su inteligentni ljudi manje društveni?
Nisu. Oni su čak vrlo društvena bića jer imaju finija osjećanja, više empatije i osetljivije antene za sve čulno i smisaono od drugih. Prijateljstva sa inteligentnim ljudima nam otvaraju vidike i dovode do maksimuma ljudskih mogućnosti da se iskusi svijet. Inteligentni ljudi se nekada istaknu i postanu besmrtni, a nekada jednostavno nestanu zauvijek i ne ostave trag iza sebe.
Ali svakako da su dati kao dar drugim ljudima, narodima i svijetu. A za darove i kvalitet uvijek važi isto. Na darove se niko ne prisiljava i kvalitet se nikada ne nameće.
Piše: Haris Ibrahimović
