Miješani brak u BiH je prošao put od poželjnog do prezrenog. Djeca iz ovih brakova, koja se ne izjašnjavaju kao pripadnici ni jednog od konstitutivnih naroda, ne uživaju sva politička prava.
Nazivali su ih mediokritetima, duducima, tokmacima, bolnijim i od „užasnih i neoprostivih silovanja”, miješanim mesom. Ovo su samo neki od opisa, koji su od početka ratova devedesetih do danas, korišteni za djecu, odnosno osobe koje potiču iz nacionalno i vjerski mješovitih brakova. Prethodno je, u komunističkom sistemu, ova vrsta braka bila pozitivan primjer bratstva i jedinstva. No put od poželjnog do prezrenog mješoviti brak je prešao istom brzinom kojom su komunizam i bratstvo jedinstvo ustupili mjesto nacionalizmu, odnosno podjelama po nacionalnim i vjerskim linijama.
„Mješoviti brakovi su bili smetnja „razdvajanju naroda”, kojeg je 1993. godine praktično najavio Radovan Karadžić, danas prvostepeno osuđeni za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine”, kaže antropologinja Neda Perišić.
„Oni su bili spona koja je spajala narode, a sada imamo politiku apsolutizacije razlika između etnokonfesionalnih grupa”, kaže Perišić, autorica za sada jedine dostupne studije o mješovitim brakovima u BiH.
Stranac u vlastitoj zemlji
Ratne, ali i poslijeratne javno izrečene uvrede i diskriminacija su u međuvremenu u bh. društvu splasnule, ali pozicija djece iz mješovitih brakova, gledano iz formalno-pravnog ugla, je jedan od klasičnih primjera diskriminacije u određenim aspektima bh. društveno-političkog uređenja.
„Ne mogu reći da sam marginaliziran, ali nemam nikakva formalna prava”, kaže sarajevski glumac Sanin Milavić dijete iz mješovitog braka, čiji su i roditelji i bake i djedovi bili u miješanom braku, a i on sam danas živi u takvoj bračnoj zajednici. Milavićev pristup ovoj vrsti braka i stav o njegovom putu od poželjnog do prezerenog je trezven i objektivan:„U normalnim ljudskim okvirima to ne bi trebala biti ni prednost niti nedostatak. Međutim u BiH u kojoj je sve politika i ovo postaje političko pitanje zato što se naprosto na tome mogu prikupiti jeftini politički poeni”, kaže Milavić koji je svojevremeno, nakon jednog od klasičnih napada na mješovite brakove, u kojem su nazvani miješanim mesom i produktom „naci-programa i genetsko-ideološkim budalaštinama jugo-komunista” reagirao vrlo oštro poručujući svima onima koji su se decenijama obrušavali na ovaj brak da „odj… iz njegove spavaće sobe”. „Mene i mog brata nisu stvorili Titu na ponos, već zato što su nas željeli”, poručio je tada Milavić. Osim toga Milavić kaže da se zavaravamo kada mislimo da je i u bivšem sistemu sve bilo tako sjajno jer „porodica moje nane (muslimanke) se nje prvobitno bila odrekla kada se ona udala za mog dedu (Srbina)”.„Nije dakle bilo toliko bratstva i jedinstva koliko bi mi voljeli da jest”, kaže Milavić.
Milavić kaže da u današnjoj BiH ne doživljava diskriminaciju u svakodnevnici, ali da se u njoj ipak osjeća kao stranac iz formalnih razloga „jer živim u državi koja me 20 godina ne priznaje kao svog građanina”.
Kontradiktorni Ustav
Drugim riječima sam Ustav BiH je, kada je riječ o ovoj populaciji, kontradiktoran i u određenim aspektima diskriminatorski. „Ustavom je zabranjena diskriminacija. Znači niko ne smije biti diskriminiran zbog toga što je druge etničke pripadnosti, pripadnik nacionalne manjine ili što se izjašanjava kao ostali. Također Ustavom je propisano da se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava direktno i prioritetno primjenjuje u BiH. Što znači da je zabrana diskriminacije povećana. Međutim Član 4 ili 5 Ustava koji regulišu pasivno biračko pravo odnosno ko se smije kandidovati za Predsjedništvo BiH, odnosno ko može biti izabran za Dom naroda Parlamenta BiH, kaže da je tu riječ samo o pripadnicima konstitutivnih naroda”, kaže Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava.
„Sve to dijeli BiH na građane prve klase i građane druge klase. Građani prve kategorije su oni koji mogu i da glasaju i da se kandiduju, a građani druge kategorije su oni koji su kao građani pozvani da glasaju, ali istovremeno ne mogu biti kandidovati za pozicije ni u Domu naroda ni u Predsjedništvu BiH”, kaže Jakob Finci jedan od dvojice aplikanata u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH, u kojem je Sud za ljudska prava u Strazburu presudio u korist dvojice aplikanata. U drugoj grupi su, dakle, kako kaže Finci i djeca iz mješovitih brakova koja se s obzirom na to da su „jednostavno pola jedno, a pola drugo vrlo često ne mogu snaći i ne mogu opredijeliti”.
Presuda u slučaju Sejdić i Finci, donesena prije osam godina, ali još uvijek neimplementirana, se dakle ne odnosi samo na dvojicu aplikanata već i na „ostale” tj. i djecu iz mješovitih brakova. Presuda se međutim često interprertira kao zaštita prava dva aplikanta što je iznenađujuće, kaže Neda Perišić. Ona podvlači da je u presudi naglašeno „da Ustav BiH „razlikuje ‘konstitutivne narode’ i ‘ostale’ (pripadnike etničkih manjina i lica koja se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje grupe zbog mješovitih brakova, mješovitih brakova roditelja ili drugih razloga), a ustavne odredbe koje su presudom označene kao diskriminatorne nisu takve samo spram dva aplikanta, već spram svih građana i državljana BiH koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda.”
„Interpretaciju presude koja fokus stavlja samo na aplikante (Sejdić i Finci – op. aut.) smatram potvrdom da su građani koji se nacionalno ne izjašnjavaju u BiH nevidljivi i govore glasom koji se ne želi čuti”, kaže Perišić.
Nije dovoljno biti samo čovjek
“Oni su u jednoj rupi, u krajnoj socijalnoj marginalizaciji koja je bliska socijalnoj smrti jer ih sistem ne prepoznaje”, kaže Perišić na temlju rezultata svoje studije „Mješoviti brak u BiH – Od poželjnog do prezrenog”. Perišić kaže da djeci iz mješovitih brakova, koja se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda, nisu uskraćena samo prava kada je riječ o kandidiranju u pomenutim institucijama vlasti, već se postojeća politička struktura na njih negativno održava i u obrazovnom sistemu prilikom izjašnjavanja o tome koje su nacije jer nemaju opciju da se izjasne kao Bosanci i Hercegovci, ali i kada je riječ o zapošljavanju u državnim institucijama.„Država je najveći poslodavac u BiH. Većinu mjesta kontrolišu stranke koje ne zastupaju građane BiH, nego određene etnije. Osim toga i privatizovane firme su često pod kontrolom određenih partija”, kaže Perišić. „Ako ne pripadate konstitutivnim narodima ne pripadate nikome. Drugim riječima prava ne proizilaze iz toga što ste se rodili kao čovjek u toj BiH, već vaša prava proizilaze iz vaše etnokonfensionalne pripadnosti”, kaže Perišić.
Sa njenom ocjenom se slaže i Dejan Lučka: „U mnogim konkursima za poslove u javnim institucijama iako se eksplicitno ne kaže da se traže Bošnjaci, Srbi i Hrvati opet sama konkursna komisija da li po imenima ili po izjašnjavanju u konkursnim aplikacijama gleda kako se ko izjasnio i čim se neko dijete iz mješovitog braka izjasni kao građanin BiH, kao Bosanca, ili nešto treće odmah je odnos prema njemu samom potpuno drugačiji. I to je nažalost realnosti u cijeloj BiH”.
Nacionalno pitanje kao okidač
Apsolutnom diskriminacijom ovakvu poziciju djece iz mješovitih brakova kada je riječ o formalno pravnim okvirima označava i socijalna psihologinja Jasna Bajraktarević. Ona međutim napominje da je nacionalno pitanje u BiH generalno gledano još uvijek najosjetljiviji dio kojim se manipulira pa se ono shodno tome odražava i na poziciju djece iz mješovitih brakova: „Mi u BiH smo još uvijek kolateralna šteta potrebe političara da svaku vrstu konflikta, bilo među djecom, u školi, na ulici, pretvore u konflikt nacionalnog tipa jer je ovdje već odavno poznato da je nacionalizam najunosniji biznis”, kaže Bajraktarević koja napominje da i ako postoji problem koji djeca iz mješovitih brakova imaju u svom okruženju njega treba posmatrati izolovanog. Također, kako kaže Bajraktarević, postoji razlika između urbanih i ruralnih sredina. Njena iskustva, s obzirom da je i sama bila u miješanom braku iz kojeg ima dvoje djece, ne govore u prilog diskriminaciji u svakodnevnom životu: „Ni moja djeca ni ja nismo doživjeli nešto što bih nazvala diskriminacijom na nacionalnoj osnovi. Ono što jesam doživjela jest diskriminacija na političkoj osnovi onda kada to nekom iz vlastitih interesa odgovara, a onda se u cilju manipulacije povuče nacionalno pitanja koje je uvijek tek okidač”.
Niko ne bi preporučio mješoviti brak
No i pored toga što su građani sve više svjesni da su manipulirani na temlju svojih nacionalnih osjećaja Bajraktarević kaže da je sigurno da mješoviti brak danas nije popularan u BiH. Mješoviti brak je, kako kaže Bajraktarević, nešto što niko nikome apsolutno ne bi preporučio. Jer najvećem broju građana BiH je, kako navodi Neda Perišić, teško zamislivo razmišljati izvan okvira etnokonfesionalne pripadnosti. To se potom odražava i na ulazak u mješoviti brak i na odnos prema postojećim mješovitim brakovima i pravima djece iz takvih bračnih zajednica: „Mi se uopšte ne pitamo o ljudima koji su na etnokonfesionalnim marginama. Jer je tokoliko „prirodno” da se svi trpamo u grupe koje naš Ustav propagira. Oni koji preostanu, koji ne mogu da se grupiraju u konstitutivne narode su u našim očima jedna mizerna manjina čiji položaj s obzirom na veliki broj drugih problema uopšte ne smatramo relevantnim”, kaže Perišić.
Izvor: N1
