Pored Džul-babinog turbeta u Vukovaru, Demir-babinog u Bugarskoj, Bali- babinog u Sofiji…i turbe Ibrahim-dede spada u red poznatijih šehidskih turbeta Balkana.
U narodu je ostalo vjerovanje da šehidima turbeta služe kao nadzornici mezarova. Dok turbe ne bi bilo izgrađeno na njihovim mezarovima bi se sadila lipa koja im je služila kao nadzornik. To se radilo iz razloga jer su tadašnji stanovnici vjerovali, a neki i viđali šehide kako se šeću noseći pod jednom rukom lipu, a pod drugom glavu.
Putujete li uz Lašvansku dolinu, na samom ulazu u Travnik, vidjet ćete skromno turbe Ibrahim-dede. Možda ćete zastati pored njega, proučiti neku dovu i zamoliti Boga za siguran put, kao što čine brojni putnici namjernici još od davnina. A možda ćete se tu napiti i vode sa hladne česme, koja će vas upitati: “Žedni putniku. Pitaš li se? Zašto si ovdje? Odakle si? Kuda ideš?”
Hodočašće za žene
Po predanjima i dostupnom historijskom ostavštinom Ibrahim-deda je u Bosnu stigao sa osmanskim osvajanjem, rame uz rame sa Mehmedom el Fatihom. Navodi se da je bio veoma učeni i cijenjeni šejh, porijeklom iz Mešeha, današnjeg Koma. Naziv ‘deda’ se upotrebljavao za ugledne šejhove, a po predanjima Ibrahim ga je zaslužno nosio zbog svoje velike učenosti i pobožnosti.
“U žestokoj borbi koja se desila u okolini današnjeg Travnika ovaj šejh je izgubio život, dobio deredžu šehida i podignuto mu je turbe. Vjerovalo se da je Ibrahim-deda imao keramet vidovitosti, pa mu je poslije i bosanski vezir Namik-paša odao priznanje i početkom 19. st. proširio turbe zbog tog kerameta, a i iz poštovanja prema njemu” – priču započinje ugledni Travničanin, Esad Baždalić, pobožni alim, koji skoro cijelog života traga za kulturom i tradicijom Bosne.
Po predanjima ovo turbe je posebno vezano za žene. U starom zemanu je služilo kao hodočašće za njih. Dok su muškarci posjećivali Ajvatovicu, žene su se okupljale kod ovog turbeta i dovile.
“Kada i zašto je ta tradicija počela – ne zna se, ali se vjeruje da je zbog Ibrahimove vidovitosti koja je vjerovatno bila vezana i za žene” – govori za “Auru” Esad Baždalić.
Daj mi Bože Ibrahimovu deredžu
Kako je to bilo hodočašće za žene, tako je o njemu brigu u davnim vremenima uvijek vodila žena. Danas je to islamska zajednica. Žena koja je vodila brigu je napominjala da samo one koje su čiste i pobožne mogu zijaretit turbe i očekivati neki hajr jer je turbe Ibrahim-dede ljuto na one žene koje su bezbožne i griješne i ne dozvoljava im da u njega uđu.
“Tako je, po jednoj legendi, neka podmukla žena ušla u turbe. Dugo nije izlazila. Kada su ušli da vide šta se desilo, našli su je raščupanu i nijemu. Bila je sluđena” – o predanju govori domaćin.
Od postanka Ibrahim-dedinog turbeta zijaretile su ga brojne sufije, alimi, šejhovi… Neki usputno, neki maksuz. I danas se nerijetko mogu vidjeti putnici, posebno žene, koji zastaju, dove i ostavljaju nešto sadake za održavanje turbeta.
“Čak je i Ilhamija prolazeći pored turbeta Ibrahim-dede sa Sirri-babom i Husein-babom stao tu i proučio dovu. Kada su ga upitali šta je proučio odgovorio je da je zamolio Boga da mu da deredžu kakvu je imao Ibrahim. Tada su ga upitali – crvenom ili crnom tintom. Život kao Ibrahimov, ili smrt kao njegovu” – o Ibrahimovom ugledu pripovjeda Esad.
Pored Ilhamije poznato je da ga je zijaretio i poznati bosanski rahmetli šejh Mehmed Kuranija-Mejlija iz Sarajeva. Učeni alim, pisac i pjesnik, njegova prelijepa divanska poezija danas su gotovo zaboravljeni.
“Prilikom jednog zijareta Travniku po nekim predanjima Mejliju je ubio grom. Da li je to bio razlog smrti nije dokazano, ali je šejh Mejliji ukazana čast da bude pokopan u mezarje blizu Ibrahim-dedinog turbeta” – na kraju dodaje za “Auru” Esad Baždalić.
