Kada sam bila dijete, često sam imala pomalo čudne želje.
Maštala sam da jednu noć provedem u bolnici. Da mi u posjetu dolaze tata, mama, majka, sestra, tetka, pola familije i komšiluka, prijatelji iz razreda i da mi svi kolektivno donose slatkiše u neograničenim količinama.
Piše: Belma Krajišnik/Kameleon
Ta mi se želja nikada nije ostvarila.
Kada sam jučer, po poslovnom zadatku, otišla u Dječiju kliniku na UKC-u, na mjesto gdje se nalaze mali heroji, mali ljudi koji se u svojim sitnim godinama i svojim nježnim tijelima, bore za ozdravljenje, sve moje dječije želje pale su u vodu.
Dok sam osluškivala njihov plač iz soba, koračala sam tmurnim hodnikom koji je odisao svime – samo ne prostorom koji treba da im pruži sigurnost u teškim danima. Niti jedan milimetar odjeljenja u koja su me uveli nije mi ulio nimalo hrabrosti.
Vrtila sam film u glavi, pokušala se kao djevojčica zamisliti u jednoj od onih soba.
Ušla sam u jednu koja je bila prazna, stala na sredinu i na trenutak se vratila dvije decenije unazad. Zamislila da vodim bitku za zdravlje baš u toj sobi, na jednom od tih kreveta.
Zamislila sam da se jutrom budim i da mi prvi prizor bude onaj oronuli plafon. Da mi u, već oboljelu, dječiju glavicu, udara vjetar kroz škripave prozore dok se majka trudi da jastucima makar malo ublaži strujanje ledenog zraka koji ne obećava da ću uskoro izaći iz te sobe.
Kreveti za njih su mi djelovali poput malog zatvora, a ormari u koje bi im trebala biti složena mirisna odjeća ispuštali su onaj istinski, bolnički miris, dok većina njih nije mogla ni da se otvori.
Sve mi je djelovalo tužno. Poželjela sam da na trenutak imam čarobni štapić koji će svu onu tmurnu atmosferu pretvoriti u najljepšu bajku u kojoj će moji novi, mali prijatelji, s osmijehom pobjeđivati svako zlo koje ih snađe.
Razgovarala sam s osobljem, disala duboko i na svaki korak odmahnula glavom. U nevjerici. U šoku. U pokušavanju stavljanja svog malog bića od nekada u njihovu poziciju.
Udišući onaj miris, sjela sam na dječiju stolicu, negdje u međuprostoru, na nekom od hodnika, pokušavajući da saberem sve utiske.
„Eto, vidite, ovo je jedan od naših prostora gdje djeca borave. Ovo nije ni igraonica, ni trpezarija, ni .. ne znam ni šta je“, rekla mi je jedna od heroina u bijelom mantilu, dok je stajala naslonjena na vrata vidjevši da mi nije nimalo svejedno.
„Ja vam se divim. Divim se svima. Daćemo sve od sebe da ovome stanemo u kraj“, rekla sam joj glasom koji je tvrdio da ću zaista dati svaki dio sebe da se mališani u onom prostoru ne osjećaju kao u zatvoru.
Dok sam izlazila iz neuslovnog, mračnog, toaleta, brišući ruke od sebe, iz jedne sobe je provirila slatka glavica sa šiškicama.
„Šta ti to radiš“, pitala me.
„Moj drug i ja smo došli vidjeti šta se ovdje dešava i slušate li vi ove doktorice?“, odgovorila sam joj.
„Slušamo mi, a, slušaju i one mene, ja njima stalno pjevam. Hoćeš da i tebi otpjevam nešto?“, upita me i, ne čekajući moj odgovor, počela je da pjeva izazivajući reakcije cijelog odjela. Mnoštvo glava je provirilo iz onih oronulih soba slušajući moju novu drugaricu.
Nakon gromoglasnog aplauza, samo mi je, sigurno noseći svoj kateter u maloj ruci, nabacila „peticu“ i rekla: „Dođi opet. I samo da znaš, ja smijem jesti slatkiše, ali, ne smijem ništa slano“.
Obećala sam joj. Vratiću se.
I hoću. Vratiću se sa svima vama. Vratiću se sa informacijom da smo uspjeli. Da smo im obezbijedili sredstva da svako odjeljenje na Dječijoj klinici bude sređeno kao renovirano Odjeljenje hematologije i onkologije.
Da iz soba čujemo graju, smijeh, pozitivnu energiju, da svi pjevaju kao moja Valentina i da mirno legnu spavati ne strepeći da li će komad plafona pasti na njihove glave. Da će jastuke stavljati pod glavu, a ne na prozor i da će im sve odisati nadom i sigurnošću da će sve biti dobro.
Mi to možemo, zar ne? Mi možemo napraviti da njihovi dani u borbi budu sretni? Da se osjećaju ugodno, nasmijano, vedro i sigurno?
Na šta ste vi danas potrošili novac, a mogli ste njima pomoći i vratiti im osmijeh na lice?
Mi to možemo! Vjerujte da možemo!
Evo kako možemo:
