Troje je godinama proganjalo fra Antin um. Njezine riječi dok ga je na obali jezera molila da se razodjene i kroči ka žednom tijelu koje je gorjelo u slavu njihove ljubavi. Njezine ruke kojima je sama sebi stavljala konop oko vrata na čijem drugom kraju je bio težak kamen. I njezine oči u kojima se i kroz prkos vidjela nada da će on skinuti habit i skočiti za njom.
Mogao je osjetiti odraz svog zgarišta, on, uspješan i izgrađen čovjek. Priznat do te mjere da su ga subraća izabarali za onoga kojemu će biti poslušni.
Ispred nove maske koju je navukao izborom za provincijala titrala je slika ruku, čistih i nevinih poput Boga. Kojeg Boga, pitao se sa užasnim strahom da će početi buncati tu, pored čovjeka koji mu po franjevačkoj hijerarhiji nije ni otirač, no pameću… A kome je danas pamet bitna, drznuo se i ukrutio novoformiranu masku na svom licu, masku Boga u kojeg je vjerovao sve do danas, do ovog trenutka, ovih očiju. A ‘otirač’ je biserno zborio, mameći osmijehe svetih knjiga na policama i divljenje brojnih raspeća na zidovima.
– Znanje i poštenje su najsjaniji dijamanti franjevačke krune od njenog začetka, a trezvene glave na kojima je kruna usađena shodno prirodi Božijoj ne podnose nikakva ograničenja…
U trenima dok je fra Lovro iznosio svoje stavove kamenovane od strane nadređenih, koji su bitrog mladića najblaže kazano nazivali nepodobnim za urednišvo najznačajnijeg glasila Bosne Srebrene, fra Antine oči su dobijale nekakav tup i odsutan izraz, sa kovitlacima magle u klimaksu, a u glavi mu je odzvanjalo: priroda Božija, nepodnošenje, nikakva ograničenja…
To se jednostavno više nije moglo podnositi, tolika sličnost, podudarnost pokreta, njenih i njegovih, živost vlasi, visina čela, zamorna bistrina u pogledu i bezobrazna aura jačeg, ona ista koja ga je nekoć navela na grijeh, smrtan grijeh.
Led, svetost i božanstvo su sada titrali u živomodrim, mislio je nekoć davno pokopanim očima. Trebao je znati da takav život ne može utihnuti, da će reinkarniran proklijati na bilo koji način, u bilo kojem obliku, kao olovka recimo, ili posni kolač možda, sve što je toplo pod rukom.
– Fra Lovro, vaše stručne kompetencije nisu upitne, čak štaviše, ali pogrešno angažirana pamet je isto što i glupost, naivnost, najskromnije kazano. Vi jednostavno, MORATE, uputiti javnu ispriku. Uvijek se može preferirati problem u komunikaciji kod sklapanja intervjua, ublažiti iskaz a potom ga opovrgnuti ili ljudski priznati da se preveslao vlastiti čamac.
– Ljudski priznati, odmodrile su kabinetom riječi sa niže i skromnije stolice, sa suprotne strane nadutog prostora u kojem su se naguravala dva čovjeka i više lica.
– Dragocjeno vrijeme vam ustupam i samo ću reći da je u najmanju ruku nepošteno od jednog urednika lista da proziva neke hercegovačke franjevce kao suzlobnike hercegbosanske politike koja mu nije po volji a da pritom sjedi na grani koju ista njeguje.
– Koliko ja znam vlasnik Svijetla riječi je Bosna Srebrena, veslao je i dalje u vlastitom smijeru utopljenik presušene rijeke.
– Promijeniti kurs stavovima, ili promijeniti život, kakogod, odluka je vaša.
Mlađahni fra Lovro Bojić nije ni trepnuo čuvši prijetnju lešinara sa druge strane rijeke kleveta. Degradacija položaja nije isto što i degradacija ličnosti koju su ove skice od ličnosti režirale, no to je odveć mala pukotina u tananoj duši poput Lovrine. Blaženo lice su rovarile gromade stida koji je cijeli ‘proces’ povlačio: sad će ‘pravi dušmani’ jedva dočekati obeščašćenje usljed internog raskola najčasnije i najponosnije institucije, franjevačke provincije Bosne Srebrene čije se duhovno djejstvovanje očitovalo još od srednjeg vijeka. A ko će to pojasniti jednom narcisoidnom debilu, dakako produženoj ruci degeneriranog izrotka svetih vesala, koji je upravo odlučivao o sudbi urednika bogohulnog i bratskorazgrađivačkog lista.
– Bezuslovna poslušnost fra Anto, i invalidnost vlastitog stava mi nije bila izričito naglašena u opisu radnih zadataka. Golema šteta će biti učinjena po sve nas promjenom smjera politike lista koji je svijetlo obavljao svoju misiju. No, vi možete sve, možete i da preformulirate naziv lista u, recimo Tama riječi.
Posljednji dio iskaza fra Lovre Bojića bile su pogubne, njegova životna ulica je dobila jednosmjeran karakter. Premještaj je tek jedna od kazni koju će fra Antino nebo da sruči na ovog nepodobnika. Zar da on, Božiji izaslanik, Bog sam, fra Anto, bude izložen ovakvom nepoštivanju.
Bauljao je u vlastitom bijesu a toliki mrak pred očima nije osjetio još od onog dana. Visina do koje je dosegao posljednjih godina nadilazila je tegobu negdašnjeg loma. Marija. Lovrina sestra blizankinja, nestala prije desetak godina. Blokade sjećanja su se otvorile živim podsjetnikom koji je nekoliko trenutaka prije ovog mučnog mraka okončao svoju karijeru, a to zbog čega, ponosa, a što je to već-ponos. I čast. Da je to nešto on, fra Anto, bi sada bio gubitnik, i nosio na duši (samo)ubojstvo lijepe Marije Bojić. Ovako je on provincijal hercegovački, a ona nestala osoba.Mnogo važno, nestala, osobe nestaju.
Ljubav je precijenjen osjećaj, šaporio je neubijeđeno. Ta uduvijek su mu ambicije uz sliku ljubavi ulijevale i miris dangubljenja pored kojeg je tavorila nadređenost običnim ljudskim radostima, stražar na stazi uspinjanja. Ali, zašto ga sada ovaj beznačajni mladić, uredničić bijednog lista, tako lako izbacuje iz tračnica bezosjećajnosti kojima je huktao godinama.
Dlanovi lešinara nisu prestajali kotiti znoj i pored, smatrao je, jasnih preračunavanja u već pognutoj svijesti, a bol u grudima je neumorno stezala. Mrak, zašto je dovraga mrak usred dana, pitao se. Scena neispijenih usana dok je davao umjetno disanje utopljenici koja je bila mrtva jer je on prekasno skočio. Godinama je zakopavao scene okolišanja i bogohulnog, loše skrojenog ponosa, stvarajući preinake ishoda, sa zagrljenim rukama, žarnim očima i rijekom koja ih poraženo napušta. A onda su se osvetničke montaže vraćale u retardiranim pohodima sa razjapljenim nebom i rijekom hijenom koji su odvlačili njegovu Mariju, odvlačili, ali ruke i oči nisu mogli odvući.
Naposljetku bi u iscrpljenoj svijesti ostala raskidana slika djevojke-titravog leša kamenom osuđenog na gladno riječno dno dok su ruke i oči zjapile između slijepljenog neba i površine vode.
Ni utopljena mu nije dala mira. Preostale zdrave stanice mozga su osmišljavale neobavljeni dostojanstveni čin pogrebnika: morao je sačekati da se tijelo ohladi pa ga onda pokopati. Zašto. Iz nje je još klijao život, kao da je mrtva disala. Zapravo, disala je više od njega, lešinara, sve ove godine.
Gledao je fra Anto ruku svoju pored sebe kao zasebnu osobu, oduzetu teškim moždanim udarom dospjelim tačno tri sata poslije početka razgovora sa fra Lovrom, sa Marijinim ogledalom. Ta, znao je fra Anto da je Marija imala brata blizanca ali ko je, i što radi, e to nije htio da zna. Nebitne informacije za nekoga lešinara.
Sada se konačno morao obračunati sa morama iz prošlosti. Barem u maštarijama ne oklijevati: grumeni misli kao lopata prepuna zemlje kojom je pokapao konačno ohlađenu Mariju sada su se navaljivale na klonulo tijelo uznosnika. Je li vrijedilo, pitao se u posljednjim trenima svijesti, je li vrijedilo odricanje od ljubavi, od istinskog prijestolja vjere zarad zabludnih staza okrunjenih zlokobnom politikom.
Slast moći je srazmjerna božanskom osjećaju čak i kad je đavo poguruje. Nekako se morao fra Anto nagraditi zbog silnih bolova na želucu koje je svakodnevno trpio kao jednu od posljedica terapije emotivnog sloma u mladosti. Teškog sloma koji je odredio smjer na raskrsnici ljubavi, raskrsnici obiteljskog života ili vjere. Ali ne i raskrsnici koja odvodi u zabludu. Pogrešno je protumačio znakove na putu, on, fra Anto, uspješan čovjek, ili gomila mraka.
U kabinet je neko ulazio i utovarivao nečije tijelo. Sa nekog nosila je spala nečija ruka. Fra Anto je osjetio potragu za toplinom Marijinog tijela, osjetio potragu za životom, još samo jednom, posljednji put.
Svi imaju pravo vratiti se na raskrsnicu. Ruka provincijala je bespomoćno klatila hodnikom tmine. Tu riječi ni svijetle, ni tamne, više nisu mogle pomoći.
