Nekada ideje o mehanizmima samokontrole izmaknu kontroli. Tako se i njemu, našem Glavnom Junaku, dopala misao da bi mogao postati direktor. Sjediti na vrhu zbornice kao nekada na vrhu sijena dok je Otac jezivo psovao i prijetio da će sijeno zapaliti jer mu je sin invalidan, spor i nepodoban za nasljednika imanja. Iako je u školi, koju je samofinansirao košenjem trave u ranu zoru, ili hašanjem komšijskih avlija pa čak i iznošenjem hala postizao vrhunske rezultate, osjećaj niže vrijednosti je tinjao dvije decenije. Nepotpaljen. Zataškan. Prestrašen. Ponižen. Duša je izdurala blistajući čistotom sve dok Šejtan sa šibicom nije počeo šiziti oko sijena. Ponudio mu je najprije mjesto pomoćnika direktora a onda povjerio i svoju, šejtansku stolicu do svog ponovnog vinuća.
Onaj tko osjeti tegobu tmine može govoriti o svjetlosti. Tom se mišlju očito bacakaju i politički demagozi govoreći o poštenju jer su najprije i bili samo beštije a onda uvidjeli priliku i način da svoj beštijski dah ispare na stado žedno rose podučavajući ga tako poštenom blejanju. No oni, političari dakle, barem su dosljedni u svom kurvinskom poslu. Šetaju u raznobojnim tangama po sceni i uvjeravaju zabludjele, neuke i gladne, a obrazovane plaše ili potkupljuju, dok svjetlost, onu opipljivu, papirnatu, zadržavaju isključivo za sebe. Prilika da letimo visoko je prilika da pokažemo kakvo duhovno i intimno rublje nosimo, što naravno vide i ‘čuju’ oni odozdo.
Jer, šta će stadu svjetlost. Da vidi pasti ili pasti. Onako, zgurano, znojno, munjama prestrojavano, to stado čak osjeti radost trenutka u obraćanju lidera svog. A blagoslovljeni su oni kojima je dana radost trenutka. Oni prožimaju vječnost.
Stado i nije bez ikakve vrline. Dosljedno je u jadu svom. Dosljednost je ono što razlučuje čovjeka od cinika. A cinik čovjek nije. Dosljednost je karakterna vrlina čak i ako se radi o serijskom ubojici. Da, rijetki čitaoče, ubojici. On, ubojica, ubija konkretno. Ne riječima, osmijesima, obećanjima i sa malo straha, onog demokratskog. Nipošto ne bi narušili sklad opstojanja bez straha, te fine demokrate. No, bez njih bi bilo monotono. Savršenstvo ne postoji. Što su kompleksi dublji, to je veća težnja za savršenstvom. Stoga obrazovane ovčice ne žele pokazati svoje komplekse, jer je to neakademski i nekulturno. Valja biti u rangu bosanskohercegovačke kulture i obrazovano gladovati, ne očekivati previše, biti fin.
Od nekih ljudi naprosto ne očekujemo ništa. Od drugih, pak, očekujemo sve dok u njima vidimo naznake alema dobra. Ali, očekivati dobro imaju pravo isključivo oni koji imaju šta da daju. Ne oni koji čekaju da im beštije kreiraju život, definicije kulture, menija pa čak i smrti.
Svijet i jeste sastavljen iz predvođenih i predvodnika, zatim onih koji su obilježeni i onih koji su predodređeni za nešto veliko. Ta podjela je i intelektualna, i genetska. Ona ne podrazumijeva podjelu na dobre i loše osobe. To je nešto sasvim drugo. Problem nastaje kada predvođeni žele postati predvodnici. To je neprirodno, kao što je neprirodno da crn insan postane bijel ili obratno. Fasuje kancer a promjenu boje jok, osim u mrtvačku. E, i ovdje predvođeni fasuje bolest duše u procesu ‘prevođenja’ u predvodnika. On bi jednom zadnjicom na dvije stolice. E, ne može. Mora se odabrati, to je jednostavna istina, kao i svaka sveta riječ. A oni koji u istini pronalaze ironiju, ironično se boje istine.
Inteligencijom i danonoćnim radom Glavni Junak je ponovo bio na vrhu. Sam i bespomoćan. Sve što je sagradio, pozitivne promjene koje je načinio za prethodne četiri godine direktorovanja sada su bile u rukama piromana. Tegoba ga je bockala kao nekada sijeno, izborio se sa anonimnim dojavama, opstruiranjima i podmetačinama, i taman kad je pomislio da je pobijedio nagla se nad njeg’ vreća sijena i prozborila:
– Riješi je se. Ne zanima me kako. Pametan si. – Neznanje je, kao i bolest, iskušenje, ona naprosto ne zna biti neiskrena, rekao je žrtvenik. Ili je mislio da je rekao.
Glavni Junak se tresao. Koga da se riješi. Nje, sjene. Ili…Sjedio je i čekao šta će dalje Šejtan reći. Iščekujući glas Osobe bez osobnosti vidio je odraz bljedila na uglačanim cipelama. Onakvim kakve samo supruga sa sela može dočarati, k'o špiglo.
– Nije ništa konkretno rekla, samo ćemo privući pažnju na Zadrugu. Znaš da ne bi bilo dobro to čačkati, oko Zadruge mislim. Pojavit će se neki svjedok. Ionako cijeli grad bruji o kriminalnim radnjama u našoj školi.
Šejtan se nasmijao i pripalio cigaretu. Veliki plam je ozario dva crna oka u goveđem ludilu. Glavni junak je zaplakao i nečujno prošaputao, kao za sebe.
– Bojim se Boga. Uskoro će ramazan.
Ono što je uslijedilo prevazišlo je i najcrnja predviđanja Glavnog Junaka. Osoba bez osobnosti je prošetala iz šejtanske nastambe do spužvastog tijela zombija u stolici, nadvila se i disciplinirala jadnika. Dahćući pod iskeženom kreaturom zla osjetio je obamrlost, nemoć i bijedu čovjeka. Samo je dobro moglo pobijediti ali, već je billo dockan. Njegova duša je pregazila prag i od iznimnog postao je ništavan čovjek. Tresao se k'o narkonam na odvikavanju. Odlučio. Prodati dušu i ostati predvodnik. Ustao je i kao svaki uštrojeni bezimeni rukovodeći čimbenik krenuo ka vratima. Riječi bilo nije. Sada, na istoj strani, razumjeli su se.
Osim Šejtana i njega, niko nije znao da je prešao na tamnu stranu. Inteligencija mu je omogućila da razradi taktiku. Otkrije njene slabosti. Svako ih ima. Zaboravio je na svu podršku koju je dobijao upravo od nje prethodnih godina. Podmetala se kao direk. Prestao je biti dosljedan sebi. Šejtan je ostao dosljedan sebi.
Zažalila je duboko na spodobu koja je sjedila na sijenu koje mu je pomogla posložiti. Šejtanu zamjerila nije. Bog je podjelu i načinio na dobre i loše kako bismo se očuvali u svom izvornom duhovnom obliku uočavajući onu drugu stranu. Čovjekovo nije da tu podjelu barače, jer čini golemu štetu po sebe i druge.
Čovjekovo je da bude dosljedan.
