BALADA O STAROM KREVETU
Stari krevet bacili smo na hrpu smeća,
pored kontejnera.
Vratili smo se u naš mali stan
i šutili
Toliko smo se puta voljeli u njegovom naručju
Ponekad sam plakala lica uronjenog u njegova plava, plišana ramena
Sada je tamo,
izložen kiši i mjesečini
kao neka naga, zaboravljena starica
čiji je život potrošen,
krilo koje više nijedno dijete neće potražiti
kako bi ga uljuljkalo u san.
Prošla je noć, stiglo je jutro.
Krenula sam na posao.
On je i dalje bio tamo
ostavljen, usamljen, iznevjeren.
Na trenutak sam mu htjela pritrčati,
pokriti svojim tijelom sve te,
tako tužno izložene godine
u kojima mi je bio utočište
Posramljena, okrenula sam leđa i produžila putem ispod probeharalih krošnji nepoznatog drveća.
Popodne ga više nije bilo.
Što me to toliko zaboljelo?
Možda pomisao
da bih jednom,
i ja mogla biti na njegovom mjestu.
Jagoda Iličić
