Strašne priče žena iz bh porodilišta: Samo aktivnim angažovanjem promjene su moguće!

Jako je važno govoriti o ovim problemima. ‘Ćuti, trpi i nađi vezu’ je ono što svima nama ide na dušu. Ako ne kažemo šta nam je loše, šta nam smeta, ne tražimo promjene, ne možemo očekivati da se samo od sebe promijeni.

Strašne priče žena iz bh porodilišta: Samo aktivnim angažovanjem promjene su moguće!

Jako je važno govoriti o ovim problemima. ‘Ćuti, trpi i nađi vezu’ je ono što svima nama ide na dušu. Ako ne kažemo šta nam je loše, šta nam smeta, ne tražimo promjene, ne možemo očekivati da se samo od sebe promijeni.

Saborska zastupnica Mosta iz Hrvatske Ivana Ninčević Lesandrić (35) u svom istupu u saborskim klupama ispričala je svoje iskustvo u splitskoj bolnici na hitnom ginekološkom prijemu. Nakon njene oštre i bolne izjave žene širom regije krenule su pričati o svojim bolnim iskustvima na odjelima ginekologije. Priče su bolne, strašne, nehumane, a često se sve moglo izbjeći samo adekvatnim pristupom čovjeka prema čovjeku.

U BiH žene su svoje priče slale Udruženju Porod i Postpartum u okviru kampanje kampanje #prekinimosutnju2018, a kampanja je bila otvorena 15 dana, a u to vrijeme preo 300 žena ispričalo je svoje priče. Pokret je sve priče koje su žene anonimno pisale uz dopise poslali svim vladinim tijelima.

Žene su se aktvirale, okrile bolnu istinu koju su dugo nosile u sebi, slomile su stege srama i tabua da bi javnost informisale o onome šta se dešava u bh porodilištima.

Amira Ćerimagić iz Udruženja Porod i Postpartum rekla je da je svaka priča o nehumanom tretmanu porodilja koja ostavlja psihičke posljedice tužna priča, a najteža su svjedočanstva koja su pored ovih elemenata završavala tragično za bebu ili uz ozbiljne fizičke posljedice za majku.

“Nehuman tretman porodilja i neadekvatna komunikacija su vrh ledenog brijega ispod kojeg se krije nedovoljn kontinuirana educiranost osoblja te nepriznavanje autonomije ženinog tijela I prava da doprinosi u donošenju odluka glede svog poroda i rađanja svoje bebe”, rekla je za BUKU Amira Ćerimagić. Da bi se situacija promijenila Amira kaže da je pored aktiviranja nevladinog sektora važna i pojedinačna reagovanja i edukacija majki u mehanizme reagovanja za svaki pojedini slučaj.

“Zahvaljujući ovoj kampanji, odzivu žena, zanimanju medija, mi smo jednu višegeneracijsku tematiku problematizirali i skinuli sa nje veo stigma i tabua. Potvrdile smo da je ovo nešto na čemu treba raditi dugoročno, sistemski, uz saradnju nevladinog sektora i vladinih tijela uz omogućavanje mehanizama prigovora i pozivanja na odgovornost”, ističe Amira.

Najveći problem je, kaže naša sagovornica, što uzrok leži u nedostatku kontinuirane edukacije akušera i babica, a da bi se to promijenilo potreban je angažman obrazovnog sistema kroz koji prolaze ovi kadrovi te manje-više generacijska smjena, promjena stavova i razmišljanja kod kadra mlađih generacija.
Najhitnije je, smatra Amira, omogućiti da svaka porodilja od momenta ulaska u porodilište ima pratnju osobe po svom izboru koja će biti spona između nje i osoblja porodilišta.

Amira Ćerimagić kaže da je važno o ovim temama javno progovoriti. Mi živimo u društvu u kojem su priče o ovim temama sramote, ženama je nezgodno ispričati svoje iskustvo, ali dok se javno nešto ne kaže teško će doći do neke promjene. Ukoliko se javno ne priča problem se zataškava, ne priznaje, ne uvažava, om kao da ni ne postoji.

Dubravka Vujnović Božić, direktorica Udruženja DRIP iz Banjaluke kaže da se sa ovim pričama koje su žene pisale konačno  nešto „zatalasalo“ i to je dobro.
“Ne vjerujem da su se uslovi u porodilištima i odnos medicinskog osoblja preko noći drastično promijenili. Nadležni su prepoznali problem kao relevantan, otvoren je dijalog i to je jedan korak naprijed. Ključni faktor jeste volja za promjenom od strane svih uključenih. Žene moraju da uvide da je tretman koji imaju nezadovoljavajući i neprihvatljiv. I da insistiraju na promjenama. Nadležni moraju da počnu provoditi promjene”, rekla je za BUKU Dubravka Vujnović Božić.

Dubravka smatra da je promjena moguća, a ukazivanje na probleme, njihovo osvještavanje je jedini način da dođe do promjena.

“Svjedoci smo da se situacija u banjalučkom porodilištu počela mijenjati na bolje od kad smo iz UG DRIP pokrenule priču o nezadovoljavajućim uslovima u našem porodilištu. Kada smo počele zagovarati promjene nailazile smo na zidove i upozorenja da se ne miješamo u struku (jer bi to moglo imati posljedice po nas i našu djecu, između redova). Upravo u tome i jeste suština problema. Odnos prema ženama koje rađaju posmatrao se kao sasvim nebitna stavka u poređenju sa ‘borbom’ za život majke i bebe. Međutim, u najvećem broju slučajeva, porođaj je fiziološki proces i tu nema borbe za život. Jedna žena rađa svoje dijete. Prirodan proces, događaj u kojem je majka ključni faktor, ona koja bi trebala da se osjeća dobro”,m pojašnjava ona.

Dubravka ističe da se ništa ne dešava preko noći, trebalo je dosta vremena ali u banjalučkom porodilištu je došlo do promjena.

Tako danas imamo situaciju da svaka žena može, ukoliko želi, da povede osobu od povjerenja sa sobom na porođaj, što se pokazalo kao dobra praksa. Koliko sam upoznata, samo još u Mostaru je uvedena ova praksa. Prvi smo ‘otvorili’ vrata porodilišta za trudnice, sada jednom mjesečno mogu da obiđu porodilište, upoznaju se sa osobljem, procedurama i praksama. Većini žena ova praksa pomaže da se osjećaju bolje pri porodu. Neopravdano visoka cijena epiduralne anestezije je umanjena na 150 KM nakon naših ukazivanja na problem da je, po cijeni od 500 KM, nedostupna većini žena. Porodilje izvještavaju da je odnos prema njima u toku poroda daleko bolji nego ranije.Ovo su direktne posljedice aktivnog ukazivanja na probleme i zagovaranje promjena”, kaže nam Dubravka.

Ona ističe da je u Banjaluci trenutno najveći problem nedostatak medicinskog osoblja. Imamo situaciju dana odjelima babinjara na preko 50 žena, u smjeni rade jedna ili dvije medicinske sestre. Majkama je potrebna pomoć u prvim danima a često osjećaju da su prepuštene same sebi. Ovo je problem koji mora sistemski da se rješava jer je nemoguće da jedna sestra obavi sve što je potrebno majkama. Majke i bebe su te koje snose direktne posljedice.

“Jako je važno govoriti o ovim problemima. ‘Ćuti, trpi i nađi vezu’ je ono što svima nama ide na dušu. Ako ne kažemo šta nam je loše, šta nam smeta, ne tražimo promjene, ne možemo očekivati da se samo od sebe promijeni. U našem društvu očekujemo da će neko drugi za nas da popravi stvari samo zato što smo mi na društvenim mrežama iskazali nezadovoljstvo. Ili nismo čak ni to! Često se dešava da nam se ljudi jave u udruženje sa ‘sjajnom idejom’ šta bismo mi trebale još da uradimo. Kada im objasnimo da sve što radimo, radimo volonterski i pozovemo ih da se uključe i na neki način sami utiču na promjene, više nam se ne jave. Moramo da shvatimo da samo aktivnim uključivanjem možemo da očekujemo promjene. Ne samo zbog nas. Našoj djeci smo to dužni”, kaže nam na kraju razgovora Dubravka.

Buka