Kolumne

ŽELJKA SABLIĆ ODRLJIN: “Iako nije bila filmska ljubav, bila je MOJA …”




Ne sjećam se o kakvoj ljubavi sam sanjala dok sam bila mala, no s vremenom sam počela shvaćati što želim, a što ne želim u životu.

Autor: Željka Sablić Odrljin / RTL Život i stil

Svi smo imali loše frajere koji su u našim životima ostavili bolan ožiljak i zbog kojih smo u nekom trenutku mislile da ćemo ostati same. Takav je bio onaj prije mog muža, mog V-a. Kažu moji prijatelji danas sa smiješkom: ‘Svi smo čekali dan kada ćeš shvatiti kakav je idiot’.  No, nevažan je on u ovoj priči. On mi je samo pomogao da, u trenutku kad sam popila kavu sa svojim, danas pokojnim mužem, znala da je on baš onaj pravi i onaj za kojeg vrijedi ponovno vjerovati u ljubav.

Moja djeca me stalno pitaju kako ste se ti i tata zaljubili. I pričam im. Ne skrivam i sa svakom tom pričom, sjetim se leptirića i osjećaja kojeg sam imala i doživjela s njim. Jer baš to s njim, bilo je kako treba.

“Hej, budi sretna. Neki nikada takvu ljubav ne osjete” napisala mi je draga prijateljica nakon što mi je muž poginuo. I to je trenutak kada sam osvjestila da ima pravo.

Možda nije bila filmska, ali je bila moja ljubav. Za mene je filmska.

I sada tek shvaćam koliko je on divnih sitnica radio za mene. Vjerojatno bi me ‘zadavio’ da zna da ih pričam danas, ali istina je.

Uz njega, ja sam bila ona ona slabija i ne sramim se toga.

Nisam morala razmišljati o hrpi danas meni nepoznatih stvari poput vožnje auta na servis, nisam morala znati ništa o struji, sklopkama, promjeni slavina, slaganja kompjutera, ma svašta…rasporedili bi se oko vožnje djece doktorima (a išli smo stalno negdje jer su djeca boležljiva i alergična)… A to je samo dio ‘svakodnevnih stvari’ koje je radio za nas. On je bio tata koji je htio sudjelovati u svemu… I to je bila jedna od stvari koje sam obožavala na njemu.

Neki dan sam se sjetila situacije kad sam tek rodila naše prvo dijete. Toliko sam bila u strahu i u nekim ludim hormonima da me bilo strah kupati ga. On je mrtav hladan tada rekao: ‘Ne brini ja ću’. I doista s toliko pažnje i ljubavi je to radio, da sam ja bila sigurna i mirna.

Naravno da sam poslije i ja počela kupati ga, ali te prve dane, ne mogu vam ni opisati koliko mi je značilo što ga imam kraj sebeNekako kao da je bio stvoren da bude tata. Imao je to nešto u sebi. I prije no što sam ga upoznala čuvao je kumče jer je supruga njegovog najboljeg prijatelja još iz djetinjstva bila trudna, a on radio poslijepodne – pa su jednostavno njih dvojica uživali i šetali gradom ili se igrali.

Vjenčali smo se nakon samo godinu i pol veze. I to u tajnosti. Samo kumovi, roditelji i tek nekoliko prijatelja. Nismo htjeli dramu i pompu. Jel bi danas drugačije? Vjerojatno bih. Ako ništa drugo, s vrha zgrade bi vikala koliko ga volim.

No, eto došla je 11 godina braka, ali ovu ću slaviti sama. Još to moram preživjeti. Kako to strašno zvuči? Najgore će mi biti što znam da me neće zagrliti i u svom stilu mi reći “there, there“.

Nikada nismo bili od nekih proslava godišnjice. No, nije da se nije potrudio oko mene. U jednom periodu života zaljubio se u fotografiju. Tada je izveo cijeli manevar kako bi me iznenadio i razvio mi fotografiju na kojoj je napisao da me voli. Evo još uvijek visi iznad kreveta u spavaćoj sobi i svaki put kad je pogledam, znam da je vrijedilo.

12 godina ljubavi je proletjelo u trenu. Neću lagati i reći da je uvijek bilo divno. Bilo je uspona i padova, ali su bili naši usponi i padovi. No sigurna sam da je prekratko trajalo. Oduzeta prednost, oduzet život…

Moja šestogodišnjakinja mi svaki drugi dan prije spavanja kaže : ‘Nije fer. Ti si tatu imala najduže, a ja najkraće. Nemam ni šest godina. A meni je pukla ljubav.’

I znam da je za nju sjajno da to verbalizira i izbacuje bol koju osjeća zbog gubitka, ali mene svaka ta riječ pogađa u srce.

Ne sažalijevam se. Ne, nije to. Ali ta bespomoć kad ti dijete pati je strašna. I da, ima pravo. Ja sam ga imala najduže, a meni je to prekratko. Koliko je onda to kratko njoj??

Tisuću puta smo znali pričati – i tada bi mi rekao samo da ostanemo živi da naša djeca izrastu u dobre i sretne ljude. I danas se tome nadam, a najteže mi je što on neće biti tu da to vidi.

Zapravo, lažem, nadam se da sve vidi jer znam da je ionako uvijek tu.



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button