Brend Mothershands (majčine ruke) postoji već duže od godinu, a u ovaj ručni rad upletene su nada, volja za životom i ruke tri generacije žena. Majka, kćerka i baka.
O ovom brendu Lejla Tabak Šiljak ispričala je ovu priču o pletenju kako bi svojoj majci, koja je 90-postotni invalid, pomogla da ostvari svoje snove.
Mubera Tabak imala je tešku životnu priču. Kada je imala samo 27 godina pri porođaju je doživjela tešku traumu kičme i kukova, nakon čega je ostala nepokretna.
Poslije operacije uspjela je prohodati, no nakon što joj je dijagnosticiran rak na grliću maternice zbog hemoterapija su uslijedile dodatne komplikacije deformiteta koljena, nakon čega se njena pokretljivost svodi samo na prostorije u kući.
“Idejni tvorac ovog brenda sam ja, a u odabiru naziva mi je pomogao moj suprug, koji inače ne živi u BiH, ali nam je velika podrška i moralno i logistički. Nakon nekoliko neupješnih pokušaja i obraćanja udruženjima koja se bave pletenjem da obiđu mamu i vide njene radove radi uspostavljanja eventualne saradnje, došla sam na ideju da uslikam jedan njen šal i postavim na svoj Facebook profil. Šal se prodao za manje od 15 minuta. Od tog dana ja sam svojoj majci, koja nije vidjela grad više od deset godina i koja nema socijalni život, unijela sreću, život i svijet u kuću”, započela je priču o brendu Muberina kćerka Lejla Tabak Šiljak.
Vrijedne ruke majke Mubere
Iako Muberu život nikada nije mazio, ona je sve svoje nedaće podnosila hrabro i nikada, ali baš nikada, priča nam njena kćerka Lejla, nije kukala, žalila i padala u depresiju.
“Priča o mojoj majci je priča mnogih majki. Priča o hrabrosti, strpljenju i neposustajanju do posljednjeg trena. Briga porodice je veoma bitna, ali ono što je dodatno doprinijelo da se ona bori i izbori na ovakav način jesu njene vrijedne ruke, igle i pletenje. Kaže da kada plete, zaboravi na sve probleme, da je konstantno računanje žica, novi izazovi koje ima kada počne nešto plesti i želja da nešto uradi svojim vlastitim rukama uvode u novi svijet u kojem je sve ljepše nego u stvarnosti koja je okružuje”, ispričala je Lejla.
Njena majka je ljubav prema heklanju imala od djetinjstva, a ručni rad se uvijek cijenio u njihovoj kući. Njena baka je, priča nam, uvijek radila nešto rukama, od pletenja, vezenja, šlinganja do krojenja.
“Baka je tako zarađivala za život. Bakini radovi su prodavani po Njemačkoj, Austriji, Italiji preko udruženja za koje je svojevremeno plela. Jedan od bakinih najdražih projekata je bio kada je isplela 50 džempera za Olimpijadu u Sarajevu. Nije bilo ručnog rada koji ona nije znala raditi. Mama je od nje naslijedila želju i volju za heklanjem i pletenjem. Ja sam savladala samo pletenje”, rekla je.
A osim što pomaže u pletenju, Lejla obavlja sve administrativne poslove vezane za obrt, administriranje Facebook stranice, kontakte i razgovore s kupcima, slanje pošiljki van Sarajeva, isporuke po Sarajevu, odabir vunica, nabavke i što je nabitnije fotografisanje.
Njegovanje tradicije
U ljetnom periodu ove tri žene pletu ljetne bluze od pamučnog konca, za jesen i proljeće pletu pončo i duge prsluke, a zimi se najviše baziraju na šalove. Lejlina baka, a Muberina majka koja ima 83 godine hekla, Mubera plete, a Lejla, kada joj to obaveze dozvoljavaju, isplete poneki džemper i šal.
“Baka hekla šalove mustrama koje su zaboravljene i tako njeguje tradiciju. Što se tiče maminih i mojih radova, obično uradim kroki crtež, složimo boje i pletemo. Nastojimo da uzbacimo i proizvode koji su neobični i originalni, a kod odabira vunice uvijek pazimo da su u sastavu najkvalitetniji sastojci vune od merino, alpake, do kašmir vune. U potrazi za takvim vunicama, koje je teško pronaći na našem tržištu, opredijelila sam se za nabavku iz inozemstva”, rekla je Lejla.
Pletenje po narudžbi rade povremeno, ali se najviše baziraju na pletene odjevnih predmeta za žene.
“Naši vjerni kupci su dame koje su upućene u priču o Mothershandsu, zatim dame čije su majke ili bake svojevremeno plele i onda se probudi nostalgija i želja za posjedovanjem jedne ili više pletenih stvari koje ih podsjećaju na djetinjstvo, a veliki broj smo prodali i u inozemstvo, u Milano, Beč, Hamburg, Hong-Kong, London, New York…”, rekla je ponosno.
Svoje radove ove tri vrijedne žene distribuiraju putem Facebook stranice, no prodaja im nije primarni cilj. Najveća im je satisfakcija kada ljudi hvale njihov rad.
“Riječi podrške i hvale koje svakodnevno primamo su u istom rangu kao da je ta osoba i kupila ručni rad. Ja te komentare čitam majci i baki kada dođem kući. Njihova radost na licu dok čitam te komentare je neprocjenjiva. Čovjek je istinski sretan sve dok se osjeća korisnim i dok neko njegov rad cijeni i vrednuje”, istakla je na kraju razgovora Lejla Tabak Šiljak.
Izvor: Klix.ba
