Aleksa Šantić, jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH, rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.
U Mostaru umire na današnji dan 1924. godine u 06:25 sati, prije tačno 94 godine, od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze. O posljednjim danima pjesnikovog života, dugim i bolnim, sačuvana su pisma njegovog brata Pere, koji je u toku dva mjeseca (decembar 1923. – januar 1924) redovno i detaljno obavještavao Milorada Pavlovića Krpu o pjesnikovoj agoniji.
Pisao je o hirovitoj bolesti sa stalnim oscilacijama, kao i o svakom poboljšanju koje je kažnjavano pogoršanjem pjesnikova stanja. Kada se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, njegovu kuću su opkolili svi oni koji su željeli vidjeti “mrtvog pjesnika i izjaviti saučešće porodici”. Tada je Šantić boravio u kući Ćorovića, kod svoje sestre, nakon što je pobjegao iz sarajevske Državne bolnice. Njegov rodni grad je bio zavijen u crno: “na kućama vise crni barjaci, fasada Općinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucviljene majke za izgubljenim sinom.”
Iz kompletne Hercegovine stizale su brojne delegacije na njegov pogreb, naročito iz Nevesinja. Ljudi su pješačili po 40-50 kilometara samo da bi vidjeli svog pjesnika. Pogreb je trajao punih pet sati, od 14:00 do 19:00 sati. U posmrtnoj šetnji učestvovali su svi građani Mostara. Bio je vedar dan i već je padao mrak kada su ga spustili u zemlju. Oko 13:00 sati članovi “Gusli” i “Hrvoja” su iznijeli njegovo tijelo iz Srpskog doma i unijeli ga u pogrebna kola, koja su napravila krug kroz cijeli grad. Kažu da Mostar nije zapamtio takvu sahranu. Petnaest govornika je govorilo ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa – kao npr. u ime “Srpskog književnog glasnika” govorio je Svetislav Petrović, a urednik “Venca” Jeremija Živanović iznio je sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu.
Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet neće.
Poslije smrti oca Riste, o njemu i njegovoj braći, Peri i Jakovu, sestri Persi brinuo se njegov strogi stric. U životu svoje trgovačke porodice, naišao je na nerazumijevanje za svoj talenat. Trgovačku školu završio je u Trstu i Ljubljani, a potom se vratio u rodni grad.
Aleksa je bio jedan od osnivača kulturnog lista “Zora”, časopisa za zabavu, pouku i književnost. List je pokrenut u Mostaru 15. aprila 1896. i izlazio, dva puta mjesečno, do kraja decembra 1901. Prva dva godišta uređivali su Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, treće Aleksa Šantić i Jovan Dučić
Kao predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru, upoznao se i družio sa poznatim pjesnicima tog doba, među kojima je bio i Svetozar Ćorović za kojeg se udala njegova sestra Persa. Tu je bio i Jovan Dučić, Osman Đikić i drugi.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. Utisak na njega su ostavljali i Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj. Njegova najljepša poezija nastaje za vrijeme burnih društvenih promjena, u periodu između 1905. i 1910. godine, a u kojima Antić aktivno učestvuje.
Prevodeći Heinricha Heinea sa njemačkog jezika, njemački pjesnik ostavlja veliki utisak na Šantića. Pjesmu “Der Asra” ovog pjesnika, Šantić je preveo kao “Azru”, poznatiju pod naslovom “Kraj tanana šadrvana”.
Napisao je oko 715 pjesama. Njegovu poeziju odlikuju snažne emocije, elegičan ton i melodičan izraz, razvijenim pod velikim uticajem sevdalinke. Pisao je pjesme prepune bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Ambijent koji Šantić stvara je smješten u bašte pune behara, hamama i šadrvana. U njegovim pjesničkim slikama djevojke su okićene đerdanima i skrivaju svoju ljepotu, a opet su tako privlačne. Takva je bila i “Emina” u 1903. godini koja je sa ibrikom u ruci stajala u hladu jasmina. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života. ”Emina” je u narodu ostala poznata kao sevdalinka. Prepjevali su je Himzo Polovina, Jadranka Stojaković, Ibrica Jusić, Predrag Gojković Cune, Đelo Jusić, a 2011. godine pojavila se verzija “Emine” u izvedbi čuvenog Branimira Johnnyja Štulića.
Motiv njegovih ljubavnih pjesama najčešće je bila čežnja, vjerodostojna na slikama iz stvarnog života. Poznata je priča, kako se pjesnik kao mladić zaljubio u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka. Živio je u porodici pravoslavne vjeroispovijesti, te pod pritiskom porodice ostavlja Anku. Nakon toga, pjesnik se sreće sa jednom mladom i bogatom Mostarkom, Zorkom Šolinom. Međutim, njega pragmatična porodica joj ne dopušta vezu sa pjesnikom, te ga ostavlja sa dubokom ranom na srcu.
Prema ovim podacima možemo primjetiti da mu je porodica bila velika prepreka u ostvarenju onoga što je želio.
Šantić se bavio i rodoljubnim pjesmama, poezijom rodne grude i domaćeg ognjišta (“Moja otadžbina”). Pjevao je o patnji onih koji su zauvijek odlazili iz svoje domovine u tuđinu (“Ostajte ovdje”, “Hljeb”) i o patnji kao o bitnom historijskom trenutku (“Mi znamo sudbu”). Pisao je pripovijetke, pjesme za djecu, drame u stihu (“Hasanaginica”).
Biografija ovog pjesnika poslužila je za film „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva. Njegov lik danas se nalazi na novčanicama od 10 konvertibilnih maraka, sarajevska škola nosi njegovo ime (Nedžarići), kao i bivša Njegoševa ulica, park u Mostaru, ali i selo u Vojvodini kod Sombora.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Aleksa Šantić je zatvoren kao talac i optužen zbog svojih pjesama.
Miloš Crnjanski je jednom za Šantića rekao:
Jedino se još njegove rodoljubive pesme čitaju!
Rajko Petrović – Nogo, rekao je: “Ni ja Šantića ne čitam. Ja ga napamet znam. Šantić je za mene – uspomena.”
Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta Mostar i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta – Gradski odbor Mostar svake godine na gradskom groblju obilježavaju godišnjicu smrti ovog pjesnika i to različitim programima.
Svake godine održavaju se “Šantićeve večeri poezije” i dodjeljuje nagrada Aleksa Šantić za zbirku pjesama objavljenu na srpskom jeziku, odnosno jezicima Južnih Slavena, a sastoji se od Šantićevog šešira i štapa te novčanog iznosa od 5.000 maraka.
Izvor: Radio Sarajevo
