Hose „Pepe“ Muhika je 2010. godine došao na čelo Urugvaja, i ubrzo postao glavna tema medija širom svijeta. Harizmatični predsjednik je za pet godina vlasti uspio da svojom skromnošću iz korijena promijeni mišljenje običnog naroda o političarima – pri preuzimanju vlasti, odbio je selidbu u predsjedničku vilu, već je sa svojom suprugom ostao u njihovoj skromnoj kući u predgrađu Montevidea. Glavnicu plate od oko devet i po hiljada eura davao je za program pomoći siromašnima, za pomoć preduzetnicima i vladajućoj ljevičarskoj koaliciji.
Imovinska karta prije predsedničkog mandata sastojala mu se od već spomenute skromne kućice i još skromnijeg automobila, „bube“ iz 1987. godine. Nakon pet godina provedenih na poziciji predsjednika, imovinska karta najskromnijeg predsjednika na svijetu, i dalje se sastojala od te dvije stvari. Muhika je odbio i ponudu jednog šeika da otkupi „bubu“ za milion dolara. Svojevremeno je taj automobil Muhika platio 3.000 dolara, a ovo je bio njegov jedini komentar na mogućnost pogodbe sa šeikom:
„Ne bismo nikad mogli da ga prodamo, jer bismo time uvrijedili sve prijatelje koji su nam pomogli da ga kupimo“.
Sitnice u njegovom nastupu i odijevanju otkrivaju i njegovu pravu prirodu. Tako je, recimo, sistematično odbijao da nosi kravatu. „Kravata je beskorisna krpa koja vas davi“, govorio je, a sličan stav imao je prema svim modnim detaljima. Sandale su mu bile i ostale najčešći izbor obuće koju je uparivao sa što jednostavnijim odijelom, ili, još bolje, pantalonama i majicom – govorio je da ne želi da dozvoli da mu trivijalnosti upravljaju životom.
Iako mu je svijet iz milošte nadio nadimak „najsiromašniji predsjednik na svijetu“, često se bunio protiv toga sljedećim riječima:
„Nisam ja najsiromašniji predsjednik. Siromašni su oni kojima treba mnogo za život. Moj životni stil je posljedica mojih rana zadobijenih tokom života. Bilo je dosta godina kada bih smatrao za pravi luksuz posjedovanje dušeka“.
Zaista, životni stil ovog čovjeka nije se ni za dlaku promijenio od trenutka kada se našao na čelu države.
“Ja zarađujem mnogo više nego što mi treba, iako mnogi smatraju da im ni to ne bi bilo dovoljno da su na mom mjestu”, umio je da kaže bivši predsjednik Urugvaja.
„Slušajte sebe, ali ne pokušavajte da svojim aršinima mjerite druge. Ne očekujem od ljudi da žive kao i ja. Poštujem slobodu drugih, ali sam spreman i da branim sopstvenu slobodu. A sloboda dolazi uz hrabrost da kažete šta mislite, čak i onda kada većina ne dijeli vaše stavove“.
Kao veliki protivnik konzumerizma, koristio je svaku priliku da ljudima objasni važnost slobode umjesto robovanja materijalnim:
„Ja sam skroman, a ne siromašan. Skroman, sa malim koferom imovine. Živim štedljivo, sa najneophodnijim i ne dozvoljavam sebi da se povodim za materijalnim stvarima. Zašto? Da bih mogao da imam slobodno vrijeme. Šta da radim sa njim? Šta god hoću. To je poenta slobode, da imate vremena da jednostavno – živite!“
