Razmetanje mobilnim telefonom dokaz je nesporne društvene marginalnosti pojedinca.
Lako je podsmjehivati se vlasnicima mobilnih telefona. Treba najprije utvrditi kojoj od pet mogućih kategorija pripadaju. U prvoj su hendikepirani, prinuđeni da neposredno budu u kontaktu sa ljekarom ili hitnom pomoći. Neka je blagoslovljena tehnologija koja im je stavila na raspolaganje takvu korisnu napravu.
U drugu grupu spadaju svi koji su zbog važnih poslovnih obaveza u stanju stalne pripravnosti (vođe vatrogasnih brigada, seoski ljekari, transplatatori organa u očekivanju svježeg leša…). Za njih je mobilni telefon stvar prijeke potrebe i gotovo nikakvo zadovoljstvo.
Treći su preljubnici. Oni prvi put u istoriji mogu da primaju poruke od tajnog partnera koje članovi njihovih porodica, sekretarice ili zlobne kolege ne mogu da ulove. Dovoljno je da telefonski broj poznaju ona i on (ili on i on, ona i ona; ne mogu da se sjetim ostalih mogućih kombinacija). Sve tri navedene kategorije zaslužuju naše poštovanje: spremni smo da zbog prve dvije budemo uznemiravani u restoranu ili za vrijeme pogrebnog ceremonijala, a preljubnci su veoma često vrlo diskretni.
Slede preostale dvije, i to rizične kategorije (za njih same i za nas). U jednoj su svi oni koji nigdje ne kreću ako nemaju mogućnost da o frivolnim stvarima ćaskaju sa prijateljima i rođacima od kojih su se upravo rastali. Njima je teško objasniti zašto ne bi trebalo da to čine: ako im ne polazi za rukom da pobjegnu od te prinudne interakcije i uživaju u trenucima samoće, ako ne mogu da se zainteresuju za ono što rade u tom momentu, da iskuse udaljenost pošto su spoznali bliskost, ako ne mogu a da se ne razmeću svojom ispraznošću nego od nje prave amblem i barjak, pa dobro, onda je to problem za psihologe. Smetaju nam, ali moramo razumjeti njihovo strašno unutrašnje siromaštvo, zahvalni što sami nismo takvi i oprostiti im (ne dozvolite da vas obuzme luciferska radost što niste kao oni jer to je onda oholost i nedostatak milosrđa). Prihvatite ih kao svoje bližnje koji pate i pružite im i drugo uho.
Poslednju kategoriju čine osobe koje žele da u javnosti ostave utisak da su vrlo tražene, naročito zbog poslovnih konsultacija: razgovori koje smo primorani da slušamo, na aerodromima, u restoranima ili vozovima odnose se uvijek na novčane transakcije, izostalu isporuku metalnih profila, pokušaje da se naplati isporučena partija kravata i slično, zbog čega svaki govornik zvuči pomalo kao Bil Gejts.
Podjela na klase je okrutan mehanizam pa novi bogataš, i kada zarađuje enormne sume, zbog nasljeđenog proleterskog žiga ne zna kako da upotrijebi pribor za ribu, kači plišanog majmuna na zadnje staklo svog ferarija, Svetog Kristofera na istrument tablu privatnog aviona, ili izgovara managment; i zato neće biti pozvan kod vojvotkinje Guermenteza (a pitat će se zašto kad ima jahtu dovoljno dugačku da spoji dvije obale). Oni ne znaju da Bil Gejts nema potrebu za mobilnim telefonom jer ima čitav sekretarijat, toliko moćan i efikasan da će mu u najgorem slučaju, ako mu baš umire djed, prići šofer i šapnuti to na uvo. Moćan čovjek je onaj koji ne mora da odgovori na svaki poziv, naprotiv, obično kažu da nije tu. I na nižem upravljačkom nivou dvije stvari simbolišu uspjeh: ključ od privatnog toaleta i sekretarica koja kaže: „gospodin je trenutno van kancelarije“.
Zato, ko se razmeće mobilnim telefonom kao simbolom moći, objavljuje, naprotiv, da je u beznadežno potčinjenom položaju, primoran da skače na pozive čak i dok vodi ljubav, svaki put kada ga pretpostavljeni zovu, osuđen da progoni povjerioce danju i noću da bi preživjeo, i sam progonjen zbog izdatog čeka bez pokrića. Ali razmetanje mobilnim telefonom dokaz je da te stvari ne zna i potvrda njegove nesporne društvene marginalnosti.
Iz knjige Kako sam putovao sa lososom
