Udovica sam, muž mi je preminuo u saobraćajnoj nesreći kada sam bila vrlo mlada, imala sam samo 32 godine.
Nisam htjela da se udajem radi djeteta, ali sam imala aferu sa dva muškarca. Obojica su htjeli nešto više, ali ja sam postavljala granice i nisam htjela a pored djeteta , razlog je jedan zbog kojeg bi me mnogi, da znaju, smatrali neuračunjivom.
Svako jutro ustajem i na zatvorenoj terasi ispijam svoju kaficu, baš na mjestu gdje sam je pila sa svojim suprugom.
Još uvijek donosim dvije šoljice, jedna za mene, jedna za njega. Zamišljam kako je pijem s njom, uživam, u mojoj glavi, u mom srcu, on je još uvijek živ. Potrebe su jedno, ali emocije sasvim drugo…Deset godina kako ga nema, a i dalje je uz mene, n je moj anđeo čuvar i neće ga nikad niko uspjeti da zamijeni jer je bio primjer pravog muškarca koji poštuje ženu kao božicu…
