Poslije duge i teške bolesti u Tuzli je sinoć u 78. godini preminuo poznati tuzlanski akademski slikar, Nezir Čorbić.
Posljednjih godina imao je dosta zdravstvenih problema, dogodio mu se infarkt, trebao je operisati kuk, ali je pandemija virusa korona poremetila planove, zatim problemi druge prirode…A sinoć je, na žalost mnogih poklonika umjetnosti, Tuzlaka i ljudi dobre volje, otišao u neki vjerovatno bolji svijet. Svakako prerano!
Svoje prve slikarske zabilješke Nezir Čorbić je načinio 1960. godine. Završio je Akademiju likovne umjetnosti u Beogradu, radio je u Tuzli, najprije kao profesor likovnog u Gimnaziji, potom u Marketing službi kombinata “Sodaso”, jedno vrijeme i u Službi marketinga Međunarodne galerije jugoslovenskog portreta, da bi se potom otisnuo u “slobodnjake”. Dugo je živio i stvarao u Njemačkoj.
Bio je vrstan skulptor, kao student džeparac je zarađivao restaurirajući freske, imao je izvrstan osjećaj za fotografiju. U ovom periodu ispoljio je pojačan interes za dizajn. Učestvuje na mnogobrojnim konkursima za izradu idejnih rješenja. Na tim konkursima Čorbić je ponio mnogobrojne nagrade.
Čorbić je plodan slikar, izlagao je u inostranstvu, često u Beogradu, gdje je 1968. godine okončao studij, ali nije prekidao vezu s tamošnjim umjetnicima, među kojima i sa Milom Milunovićem, njegovim mentorom, koji je prema Čorbiću imao poseban respekt, jer je bio svjestan njegove ljudske i umjetničke veličine.
Čorbić u Tuzli, međutim, nije previše izlagao, a zbog “oštrog jezika” gradski oci mu u periodu nakon posljednjeg rata nisu bili naklonjeni. Uostalom, kao ni mnogim likovnjacima i umjetnicima druge fele.
Čorbićeve slike gradskih četvrti, kuće stare bosanske arhitekture, portreti prijatelja, karikature, crteži čedne obojenosti, ali i skulpture krase njegov atelje i domove najbližih, iskrenih prijatelja.
Izlagao je na kolektivnim i pojedinačnim izložbama u zemlji i inostranstvu, posebno u Njemačkoj gdje je boravio jedan period života. Imao je običaj reći da su mu prvi i najdraži kritičari bili „raja˝ iz Malkočevog sokaka, braća Križan, Vlado Baćik i drugi.
Toj raji iz Malkočevog sokaka posvetio je knjigu “Muhuri”, koja je u prepunoj sali MGP u Tuzli promovirana 31. marta 2014. godine i to je vjerovatno bio posljednji njegov javni angažman u Tuzli.
U toj knjizi dotakao se na svoj način i u svim stilu odnosa gradske vlasti spram ljudi koji su bili zaslužni što se grad naziva gradom i znaju ga diljem svijeta.
“Naš grad nikada nije znao ko su mu zaslužni stanovnici, niti je našpa krkanska sredina ikada imala potrebe, a ni hrabrosti, uspostaviti pravila kako se postaje zaslužan u našem gradu, bez obzira na vakat i politiku. Razlog tome je što o tim našim sugrađanima nije nikada u narodu sazrelo mišljenje ko je ko među nama.”
Na vijest o smrti Nezira Čorbića tuzlanski intelektualac Derviš Čičko rekao je: “To je tačka na slikarstvo u Tuzli na koje smo navikli”.
Ćazim Sarajlić, slikar i bivši direktor Međunarodne galerije portreta GP-a, napisao je u jednom svom osvrtu na djelo Nezira Čorbića: “Ovaj mudri stvaralac odnjegovao je slikarstvo, koje ga u relacijama naše umjetničke situacije, čini zasebnom i originalnom umjetničkom figurom”.
Izvor: Tuzlalive.ba
