Lifestyle

U potrazi za srodnom dušom: Dala sam mu ultimatum, ili posao ili nas dvije?!







Kakva je naša srodna duša? Da li ona uistinu postoji i, ako postoji, kako ćemo je prepoznati? Hoćemo li krenuti u potragu za njom ili ćemo čekati da se sretnemo?

Kako izgleda sresti svoju drugu polovinu? Da li je to privilegija odabranih, sreća koja se rijetko kome osmjehne, izazov svakoga od nas, ili je to, ipak, samo mit koji nam donosi više štete nego koristi?

Možda će Vas zanimati i:

Sve su to pitanja koja smo sebi postavili, makar jednom u životu, a ovo je jedna, od mnogo sličnih životnih priča. Sa zanosom je pričala o njemu i govorila da je njihov susret bio po knjiškom opisu srodnih duša:

“Prolazili smo jedno pored drugoga na pješačkom prelazu i pogledi su nam se sreli. Stali smo oboje i bez riječi se gledali nekoliko trenutaka. Prepoznali smo se, a da se prije toga nikada nismo vidjeli. I tako je počelo. Sada smo deset godina zajedno. Mogli smo učiniti sve, samo ako smo htjeli. Pa neka cijeli svijet bude protiv nas, mi bismo uspijevali. Imali smo utisak da se poznajemo cijeli život. Znali smo šta ono drugo misli, dovršavali rečenice jedno drugom. Nismo mogli zamisliti život jedno bez drugoga. Bila je to ljubav koja nas je potpuno sjedinila. Jednostavno, nadopunjavali smo se.”

Pitala sam ju zašto govori u prošlom vremenu.

“Ne znam šta se desilo. Više mu nas dvije nismo najvažnije. (Imamo petogodišnju kćer.) Sve više vremena provodi na poslu. Ide na teren, iako ne mora. Imamo dovoljno novca, ali on želi više, a nas zapostavlja. Prije nego smo se upoznali, taj terenski posao mu je bio izazov. Bavi se istraživačkim novinarstvom, i kako kaže, ne može zamisliti život bez toga. Kao da mu je posao važniji od nas. Ja sam sada nesretnija, a ne želim takav život. Dala sam mu ultimatum. Ili posao ili nas dvije.”

Trebalo nam je nekoliko seansi da shvati da je veza koju je u početku imala sa svojim mužem, bila zapravo veza sa njom samom, a poslije je zaboravila na sebe, dok je on nastavio sa svojim životom koji je imao i vodio ranije. On je i dalje uspostavljao vezu sa sobom, a ona je tu vezu podijelila na tri dijela. Na njega, kćer i sebe.

Ispričala sam joj jednu priču o komadiću koji nedostaje:

“Bio jednom jedan komadić koji nedostaje. Zamislimo da je bio trokutastog oblika. Recimo, kao komad torte. I taj komadić koji nedostaje, stalno je tražio nekoga da se uklopi. Ponekad je nailazio na dijelove za koje mu se činilo da bi tu mogao stati i tako sačiniti krug, ali jedni su bili pretijesni, jedni pregolemi, jedni ga nisu htjeli. Neki su ga stavljali na tron, a potom odlazili, a neki su ga ismijavali. Tako je jadan komadić koji nedostaje, vazda ostajao sam. Bio je tužan i umoran. Onda je vidio kako se prema njemu kotrlja krug. Komadić ga upita može li biti njegov komadić koji nedostaje. Krug mu reče da ne može, jer njemu ništa ne nedostaje, ali ako želi može se kotrljati pored njega. Komadić koji nedostaji žačudi se njegovom prijedlogu. Pa, kako on da se kotrlja!? To je nemoguće. Sav je od ćoškova. Krug mu reče da ništa nije nemoguće i da pokuša, a kad nauči da se kotrlja, neka ga potraži. I krug se otkotrlja dalje. Komadić koji nedostaje, dugo je gledao za krugom i divio se njegovom kotrljanju, a onda uz veliki napor, popne se na ćoškasti dio sebe. I pljas. A onda opet. I opet pljas. I pljas. I pljas. Sada, komadić koji nedostaje nije više pljaskao nego je lupkao. Počeo je da poskakuje. Njegove stranice više nisu bile oštre. Boljelo ga je. Bio je izranjavan i umoran, ali nije odustajao sve dok se njegove ivice nisu potpuno izlizale i on je počeo da se kotrlja. Sustigao je krug i nastavili su da se kotrljaju jedno pored drugog.”

Kao i moja klijentica iz navedene priče, svi mi težimo ili smo težili za nekom svojom srodnom dušom, za nekim u koga ćemo se potpuno uklopiti,  nekoga ko nas upotpunjuje, ko nas razumije i ko voli čak i naše ćoškove. Ali, kao da je iluzorno očekivati od drugih da nas razumiju, ako ne razumijemo sami sebe. Možemo li se uklopiti u nekoga, ako nismo uklopljeni u sami sebe? Ako nedostajemo sami sebi?

Često možemo čuti rečenicu kao što je: Bila je to ljubav na  prvi pogled. Ipak, mnogi od nas su tek kasnije uvidjeli da je to, zapravo bila greška, jer, ljubav na prvi pogled je  izlapila i pokazala svoje pravo lice. Da li to znači da je srodna duša samo mit?

Možda jeste, a možda i nije. Osoba s kojom smo, treba da bude onakva pored koje ćemo moći da se razvijamo i rastemo, da dajemo najbolje od sebe, kako bi nam takav život proširio horizonte i kako bismo mogli više da volimo.

Ne treba da tražimo osobe od kojih ćemo očekivati da prikriju naše slabosti i od kojih ćemo očekivati da nas zaštite i stanu iza nas, bez obzira na sve. Različiti smo i imamo različite poglede na svijet. Trebali bismo biti, prvenstveno srodna duša  sebi samima i na svijet gledati sopstvenim, ali i očima svog partnera. Kada bismo bili u mogućnosti gledati na takav način, onda bismo, definitivno mogli govoriti o srodnoj duši. Imamo izbor: ili vid vidati, ili drukčije neke vidike zidati, kako bi rekao, stari dobri Mak.

Izvor: doktorica za ljubav blog



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button