Nevenka Kapetanović iz Kiseljaka kaže da hraniteljstvo nije posao, već način života, i da je najveća plaća koju svako ko se bavi hraniteljstvom može dobiti zadovoljni osmijeh djeteta.
“Hraniteljstvo traži posvećenost djetetu i svakom njegovom zahtjevu, puno ljubavi,vremena i odricanja, ali sreću koju hranitelj osjeti sa svakim djetetovim smiješkom, i djetetovim napretkom, nešto je što je vrijednije od svega i nema tog novca koji može platiti taj osjećaj. Sve proživljavamo s djetetom, svaki njegov zubić, presvlačenje, svaki odlazak ljekaru”, priča nam Nevenka.
U hraniteljstvu je sedam godina, prije toga je 12 godina radila u vrtiću i na nekoliko projekata vezanih za djecu, i kaže da joj je ulazak u priču o hraniteljstvu bio logičan. Kada je čula za obuke i seminare za hraniteljstvo koje je u Srednjobosanskom kantonu/županiji organizirala organizacija “Hope and Homes for Children BiH” prijavila se i od početka nije propustila nijednu obuku, prijavila se i u Centar za socijalni rad, uskoro je došlo jedno, pa drugo a sada treće dijete, i hraniteljstvo je danas njen život.
“Veliki dio života sam provela uz djecu, moji sinovi su odrasli, imam i unuke, i suprug i ja smo osjetili sam da ima još prostora da pomognemo drugoj djeci, i koncept hraniteljstva mi se učinio kao odlična prilika za to. Djetetu je najbolje u obiteljskom okruženju, pa i ako je njegova biološka obitelj trenutno u nekoj krizi za dijete je dobro da bude u obiteljskom okruženju dok se stvari u njegovoj obitelji ne riješe i dok se ne vrati – što je uvijek težnja, ili dok novi dom ne nađe kod usvojitelja koji će mu pružiti ljubav i pažnju koja svakom djetetu treba i koju svako dijete zaslužuje”, priča nam Nevenka Kapetanović.
Dok razgovaramo, sa ormara nas sa uokvirenih porodičnih fotografija, uz Nevenkine sinove i unuke ’posmatraju’ i dva nasmiješena lica dječaka i djevojčice koji su u Nevenkinom toplom domu proveli po 10 mjeseci prije nego su usvojeni. Razgovaramo tiho jer u dječijoj sobi spava djevojčica koju ćemo za ovaj tekst zvati Sunčica. Ima 22 mjeseca, a kod Nevenke je došla ubrzo nakon rođenja.
“Obje bebe, dječak i djevojčica, kod mene su bile u različitom periodu ali do svog desetog mjeseca, i slučajnost je da su na usvojenje otišli u istom uzrastu. Kao i sada Sunčica, bili su dio moje porodice, moja djeca, njihove usvojiteljske obitelji kod mene su provele određeno vrijeme prije usvajanja, uvjerila sam da su to dobri ljudi koji će im pružiti ljubav, sreću i sve što im je potrebno, u kontaktu smo i danas i pratim ih kako odrastaju. Odvajanje je emotivno teško za svaku osobu, i mnogi ne mogu ući u ovu priču jer to jednostavno ne mogu da podnesu, ali kada znate da ste uradili sve u interesu djeteta i da ono ide u obitelj koju ste upoznali i za koju znate da će se o djetetu brinuti najbolje što može, onda vam je lakše i zadovoljni ste onim što ste postigli”, priča nam Nevenka, a mala Sunčica se probudila i zove iz svoje sobe. Slijedi presvlačenje, češljanje, hranjenje, igra i – mnogo zagrljaja. Sunčica je vesela i druželjubiva djevojčica, i vrlo brzo nakon početnog iznenađenja gostom pokazuje nam svoje igračke i najdražu šnalu.
“Bebi treba mir, i neko ko će biti tu i reagovati na svaki njen poziv, na svaku njenu potrebu, od hrane, presvlačenja pa do zagrljaja koji je jako bitan. Dijete želi da ima osjećaj pripadnosti, i treba mu obezbijediti sve da zadovolji svoje emocije. Potrebno je uraditi sve da dijete bude bude dijete i da uživa u svakom dijelu svog djetinjstva kao sva druga djeca bez ikakve razlike. Kao što kaže pjesma koju Sunčica mnogo voli i koju joj pjevam – ‘Dijete je dijete, da ga volite i razumijete’. U takvom okruženju dijete brže napreduje i raste”, priča nam Nevenka dodajući kako mu sve to mogu ponuditi biološka ili usvojiteljska porodica, te hraniteljska porodica koja je tu kao servis dok se ne stvore uslovi da dijete ide ili u svoju ili u usvojiteljsku porodicu.
“Sunčici kod nas ništa ne nedostaje, imamo baštu gdje se voli igrati, kada mi dođu unuci igra se s njima, izađemo u park, odemo na bazen jer mnogo voli vodu, voli da pravi kolače sa mnom i sva se zaprlja, i to su u biti sve stvari koje imaju i vole njeni vršnjaci, koje se čine jednostavnim i običnim, a koje opet nažalost nedostaju mnogoj djeci poput djece koja su na primjer u domovima”, kaže Nevenka.
“Osoblje u domovima se zaista trudi da djeci ništa ne fali, daju svoj maksimum ali jednostavno ne mogu fizički stići da se svakom djetetu posvete onoliko koliko mu zaista treba, i sve je jednostavno organizovano drugačije. Mislim da hraniteljstvo i domovi nisu u koliziji, i da će uvijek biti potrebe za domovima koji se sada transformišu i uvode nove usluge, i koji su dio podrške sprečavanju razdvajanja porodica”, dodaje Nevenka. Hraniteljstvo je, kaže, za državu jeftinije od smještanja djeteta u institucije. Dijete ostvaruje mjesečnu naknadu preko centara za socijalni rad, naknade su trenutno neujednačene po kantonima i entitetima, ali će se skorim početkom provedbe novog Zakona o hraniteljstvu ujednačiti.
“Naknade nisu zanemarive i novi zakon će još toga regulisati, ali ko misli zaraditi od hraniteljstva neka ne ulazi u to. Hraniteljstvo je prvo ljubav prema djeci i istinska želja da im se pomogne da odrastaju u obiteljskom okruženju, pa tek onda ostalo. Hranitelj može biti par ili individualna osoba, uvjet je da nije krivično gonjen i da se ne vodi neki proces. Kada se zainteresirani za hraniteljstvo prijave u centar za socijalni rad, stručni tim radi anamnezu porodice te daje mišljenje da li su stambeni prostor te materijalni i opći uvjeti adekvatni za smještanje djeteta”, pojašnjava Nevenka koja je i predsjednica Udruženja hranitelja „Suncokret“ iz Kiseljaka.
Na kraju nam se pohvalila kako će Sunčica uskoro početi i da svira klavir:
“Već pomalo tipka po klaviru, a moja prijateljica koja svira i kod koje voli otići u posjet, i s kojom nekada bude dok sam ja na obukama i seminarima iz hraniteljstva na kojima drugim prenosim svoja iskustva, ponudila se da je uči svirati i s tim će početi čim još malo poraste. Sretni smo da joj možemo ispuniti sve potrebe i dati joj priliku da se dalje afirmira kroz svoja interesovanja i da ako ostane kod nas i poslije ima kvalitetno školovanje”, dodaje Nevenka.
Svoja iskustva iz hraniteljstva Nevenka Kapetanović podijeliće i kao učesnica na jednom od panela Konferencije “Svako dijete treba porodicu” koja se održava u Sarajevu 3.oktobra u organizaciji Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH uz podršku UNICEF-a BiH i Evropske unije. Konferencija kojom se zvanično pokreće javna kampanja na ovu temu za cilj ima unapređenje znanja članova parlamenata i relevantnih vladinih aktera na nivou države, entiteta, Brčko Distrikta BiH i kantona, civilnog društva, medija i međunarodne zajednice o stanju djece bez roditeljskog staranja i djece pod rizikom od gubitka roditeljskog staranja u BiH, te poboljšavanje razumijevanja različitih aktera o tome šta mogu učiniti na unapređenju reforme dječije zaštite u BiH, te time poboljšanje stanja djece bez roditeljskog staranja i djece pod rizikom od gubitka roditeljskog staranja.
UNICEF u Bosni i Hercegovini u saradnji sa nadležnim ministarstvima i relevantnim nevladinim organizacijama provodi projekat kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevenciji razdvajanja porodica” (od 2016 do 2018) kako bi se ostvarilo pravo svakog djeteta da odrasta u porodičnom okruženju.
Izvor: zasvakodijete.ba
