Piše: Đorđe Gavrić
Jesen 1964. godine. Sala DTV Partizan u Tuzli. Posjetilaca pedesetak, možda i nešto više. Na bini, po prvi put mi, grupa AMORI, u sastavu, onako kako smo bili poredani na bini: do prozora, bubnjar Enver Jahić, do njega, sa ritam gitarom, mladi podoficir Dragutin Braco Potocki, pa ja, Đorđe Gavrić, sa solo gitarom, a lijevo do mene, Savo Ivanišević sa bas gitarom. Pored nas četvorice, grupi je trebao da se pridruži i jedan mladi i vrlo talentovan momak koji još nije imao gitaru niti uvježban repertoar, pa smo ga, do daljnjeg, držali u rezervi. Planirali smo da on od mene preuzme ulogu soliste, ja da idem na bas, Savo na ritam gitaru, a Braco na saksofon.
Prilikom našeg prvog nastupa, raspolagali smo slijedećom opremom: Enver je imao koncertni doboš “Amati” i to je bilo sve, ukoliko se ne računa i stolica na kojoj je sjedio. Braco je svirao na akustičnoj gitari sa prikopčanim magnetom – na takozvanoj dzipsonki čije marke se ne sjećam. Ja sam imao, za to vrijeme solidnu, “pravu” električnu gitaru marke “Melodija Menges” koju smo platili 53,000 dinara u Omladinskoj knjižari na tuzlanskom korzou, a Savo je basirao na običnoj električnoj gitari, prvoj koju smo kupili, otprilike godinu dana ranije – čim se pojavila u izlogu Omladinske knjižare. Bila je to poluakustična gitara sa jednim magnetom, valjda prvi model firme Menges. Nju smo platili 32,000 dinara (poređenja radi, navešću da je pripravnička plata mašinskog tehničara bila oko 25,000 dinara, a farmerke, “Super Rifle”, koje sam te godine kupio u beogradskom komisionu, stajale su 12,000 dinara).
Sa pojačalima smo bili “tanki”. Solo i ritam gitaru smo priključili na jedno pravljeno pojačalo od 25W, a “bas” gitaru i mikrofon smo priključili na postojeći razglas DTV Partizan sa dodatnom zvučnom kutijom od kino projektora “fantastične” snage od 50W. Za divno čudo, čujnost je bila solidna. Imali smo samo jedan mikrofon i premještali smo ga po bini, zavisno od toga na koga bi od nas došao red da pjeva, a svi smo ponešto pjevali. Prilikom višeglasnog pjevanja gurali smo se oko tog mikrofona, vratove gitara zakretali ustranu, a svoje vratove istezali i krivili, zapetljavali se u kablove, ponekad ih čupali iz pojacala, koje bi tada zakrčalo i stvaralo dodatnu nervozu i kod nas i kod publike. Uz sve to, povremeno bi se javila i mikrofonija, taj neižbjezni pratilac vokalno – instrumentalnih sastava.
Za naš prvi nastup smo se pripremali par mjeseci i isčekivali smo ga sa velikim nestrpljenjem. Žurili smo da što prije nastupimo, da budemo prvi, jer smo znali da još neki momci naokolo sviruckaju i nešto slično smišljaju. Naš bend bi i ranije startovao nego što jeste, da se nije čekalo na bubnjara Envera koji je iz nekih razloga odugovlačio da sebi kupi instrument – jedan jedini koncertni doboš. O nekoj kompletnoj bateriji bubnjeva nije bilo ni govora. Koncertni doboš je, za nevolju, mogao da posluži za “kuckanje” ritma, ali mu je glavna upotrebna vrijednost bila u sviranju, tada popularnog i takozvanog, konjskog topota. Beskonačno čekajuci Envera, počeli smo da razmišljamo o angažovanju nekog drugog bubnjara, mada nismo poznavali ni jednoga koji bi mogao odmah da uskoči u nas bend. Na našu sreću, Enver se uozbilji i saopšti nam svoju pozitivnu odluku, pa smo on i ja već naredne večeri sjeli na ponoćni voz za Beograd i ujutro se zaputili pravo u Muzički magazin na Terazijama gdje smo konačno kupili taj famozni doboš, plus rezervne žice i trzalice za nas gitariste.
Održali smo još dvije probe u kompletnom sastavu. U pripremi repertoara nam je desna ruka bio neumorni Strahinja Maksimović Flexi sa svojim gramofonskim pločama. On je bio i ostao, najveći tuzlanski zaljubljenik i zaluđenik “električarske” muzike, živa enciklopedija rocka, neprevaziđeni diskofil i DJ. Često se toliko zalagao da skinemo neku pjesmu, kao da je i sam bio član benda. Dobro se sjećam da je jedno veče, dok sam ja sa njegove ploče “skidao” instrumental od grupe Shadows, “Guitar Tango”, on ostao sa nama do iza ponoći, u Kreki gdje smo probali, i, propustivši posljednji autobus, otisao pješke na drugi kraj grada, gdje je stanovao. Pred odlazak je, za svaki slučaj, brinući se da do ujutro ne zaboravimo melodiju koju smo uvježbavali, (pošto je on ploču nosio sa sobom kući), sklepao priručni tekst po kojem “Guitar Tango” može i da se pjeva, jer se riječi bolje pamte od nota. Evo tog njegovog stihoklepačkog debija: “Idem ja kući pješke, bole me noge moje”. I eto, kao što se iz prilozenog i vidi, ta melodija nikada nije zaboravljena.
Kraj prvog dijela.
U narednom dijelu pročitajte koji su problemi zadesili ove mlade talentovane momke, kakve su im bile probe i zašto je važna pjesma “Ruže su crvene”.
Izvor: www.old.barikada.com
