Edin Smajić, osamnaestogodišnji učenik tuzlanske gimnazije “Ismet Mujezinović”, preminuo je 14. avgusta. Na službenoj stranici tuzlanske gimnazije objavljen je dirljiv tekst o preminulom učeniku, koji prenosimo u cjelosti:
“Raspust još uvijek traje. Školske klupe su prazne, zvono ne zvoni. Čeka naša škola svoje vrijedne učenike. Čeka…
Jednoga neće dočekati u septembru. Tužna vijest je obilježila današnji dan, 14. avgust, dan kada smo saznali da je naš Edin umro. Životna iskušenja, čovjekova sudbina, borba, upornost, želja za uspjehom bile su odrednice našega Edina. Veselo, ljupko lice, kestenjaste krupne oči željne znanja svakodnevno su gledale život. Hrabro, viteški se nosio sa sudbinom koja mu je bila određena.
Neizmjerna tuga danas je prošla našom školom, iako u njoj nema učenika. Uvukla se u zidove naše Gimnazije, među misli naših učenika i profesora. Našeg Ede više nema među nama. No, on će živjeti dok god žive naša sjećanja na njega, a nemoguće je zaboraviti njegovu želju za uspjehom, nasmijano lice i ushićenost kada dobije dobru ocjenu, ponositost kada dobije i onu malo lošiju, ali odmah nakon toga uslijedi njegovo pitanje da li sljedeći čas može popraviti ocjenu.
Sjećat ćemo se klupe u svakom kabinetu koja bi bila okrenuta da bi naš Edin mogao sjesti i hrliti ka onome čemu je najviše stremio – znanju. Sjećat ćemo se i njegovog ozarenog lica kada je napravio novu frizuru koja nije mogla ostati neprimijećena. Topla, neiskvarena duša, blagog pogleda. Uvijek bi s osmijehom na licu pozdravljao svoje profesore i profesorice, bili smo ponosni kada bi išao s nama na pozorišne predstave, izlete…
Bio je omiljen, takvo dijete se moralo voljeti i svi su u školi znali za Edina. Imao je Edin prijateljice i prijatelje i izvan razreda, ali njegovo odjeljenje IId i razrednica Adisa Kadić su mu bili kao druga porodica.
Nikada niste mogli primijetiti u tom odjeljenju da je nekome teško što taj čas mora da sjedi s Edinom, da mu pripremi knjige i sveske za čas, okrene list u svesci ili namjesti olovku. To je bilo sasvim uobičajeno i NIKADA niko to nije radio iz sažaljenja, jer Edin nije bio za to. On je bio dijete koje se nosilo sa svojom sudbinom, pun života, želje za ozdravljenjem. Morali ste ga voljeti.
Ostat će okrenuta klupa prazna, ali će naš Edo biti s nama, u našim mislima. Želimo da mu dragi Allah dž.š. podari najljepše džennetske bašče, porodici sabura, a prijateljima da ga nikad ne zaborave. Živjet će sjećanja na našeg Edu u Gimnaziji ‘Ismet Mujezinović'”.
