Predstavnici vladajuće koalicije u Bosni i Hercegovini su u ponedjeljak, 13. maja, održali još jedan u nizu sastanaka. Nakon što je završio, građani BiH su dobili (ne)očekivanu poruku – ništa nije dogovoreno.
Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska izašao je prvi pred medije, a ubrzo za njim i Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH te Elmedin Konaković, čelnik NiP-a.
U svoja četiri odvojena govora, zvaničnici državne koalicije nisu rekli ništa konkretno.
Međutim, nisu svi u istoj situaciji. Dok Dodik i Čović mogu računati na stabilno političko tlo u svojim “taborima”, situacija za predstavnike Trojke je sve teža.
U očima velikog dijela javnosti, brojni dogovori s Dodikom i Čovićem nose preveliku cijenu za državu Bosnu i Hercegovinu, a dodatan problem stvoren je zbog reakcija Elmedina Konakovića na akciju “Black Tie 2”, odnosno njegove press konferencije u prostorijama ministarstva vanjskih poslova, te otvorenog napada na novinara Avdu Avdića.
Teško je otrgnuti se utisku da je Trojka dobila “jokera” u reakcijama na Dodikove poteze u prethodnom periodu, tačnije na najavljivanje izbornog zakona RS-a, kojeg nije iskoristila. U trenutku kada je predsjednik RS-a bio pod velikim pritiskom, tokom kojeg je pojačao svoju zapaljivu retoriku, Trojka je propustila šansu da “krene u ofanzivu.”
Drugim riječima, organizovati sastanke na ovaj način nakon što Dodik govori o tome kako “Srbi ne žele da dijele zrak s muslimanima” je kontraproduktivno. Ne samo zbog izrazito uvredljive i ektremne retorike predsjednika manjeg bh. entiteta, već i zbog toga što bi se dalja saradnja poslije takvog ekcesa mogla shvatiti čak i kao pružanje ruke (političkom) davljeniku.
Naravno, predstavnici Trojke će i dalje insistirati na razgovoru, smatrajući to “jedinim pravim putem” i “alternativi blokadama koje ne vode ničemu”, ali je razgovor bez jasno postavljenih tema o kojima će se pričati isprazan i ne predstavlja pretjerano veliku razliku za građane BiH od blokada na koje smo navikli.
Ironija cijele situacije leži u tome da bi predstavnici Trojke najbolje mogli naučiti ovu lekciju upravo od svog koalicionog partnera Milorada Dodika. Ne postoji niti jedan sastanak, formalni ili neformalni, gdje je Dodik učestvovao, a da prije istog on nije bio taj koji postavlja teme i crvene linije.
Drugim riječima, predstavnici Trojke moraju iskoristiti momentum, djelomično “poguran” pojačavanjem retorike koja svijetu još jednom pokazuje kakva je osoba Milorad Dodik, da budu ti koji postavljaju okvire razgovora. Tu se misli na preuzimanje inicijative, čime se pokazuje da mogu biti predvodnici razgovora, a ne samo oni koji su spremni “gutati žabe” za i najmanje korake BiH ka Evropskoj uniji.
Konkretno, postoji cijeli niz stvari koje se mogu tražiti od Dodika kako bi se uopšte sjelo za pregovarački (ili koalicioni) stol. Bilo da je riječ o popunjavanju Ustavnog suda BiH, gdje neupražnjene stoje dvije stolice rezervisane za sudije iz RS-a, ili samo o prekidu izrazito opasne retorike koja uključuje i negiranje genocida u Srebrenici, predstavnici Trojke imaju široku paletu uslova koje mogu postaviti pred Dodika.
U slučaju da opet sjednu za stol ponašajući se kao da su manjinski partneri u vlasti koji mogu, ali ne moraju biti tu, predstavnici stranaka sa sjedištem u Sarajevu mogli bi se naći u ogromnom problemu.
Važno je istaći ulogu HDZ-a, tačnije predsjednika ove stranke Dragana Čovića. On se držao sa strane tokom velikog dijela ovih “prepucavanja”, a indikativno je da se nije oglašavao ni o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, koji je trenutno najveći kamen spoticanja među partnerima u državnoj koaliciji. Ovo je nastavak političke taktike koju Čović prakticira od ulaska u vlast.
Jednostavno rečeno, predsjednik HDZ-a zna da ove “čarke” njemu ne mogu donijeti ništa dobro, a njegovo insistiranje na razgovoru kao načinu rješavanja problema radi mnogo na internacionalnom imidžu njega i stranke koju vodi. HDZ bi se tako mogao profilirati kao “pomirbeni faktor”, što bi u mnogočemu popravilo sliku Čovića pred internacionanim faktorom u BiH, koja je poljuljana zbog situacije s južnom interkonekcijom u našoj zemlji.
Iako će podrške EU, barem one nominalne, uvijek biti zbog intenzivnog lobiranja Hrvatske i činjenice da se nijedna odluka ne može donijeti bez glasa ove zemlje, Čović je počeo da dobija izrazito žestoke kritike iz SAD-a, što mu sigurno ne odgovara. Izgradnja imidža HDZ-a kao “mosta” između Dodika i stranaka sa sjedištem u Sarajevu, mogla bi biti Čovićeva taktika za promjenu narativa o političarima iz ove stranke u Washingtonu.
Jasno je da ustavne strukture Bosne i Hercegovine nalažu određen nivo kompromisa i razgovora među partnerima koji na državu ne gledaju isto, ali uslovi tih kompromisa i razgovora ne moraju biti jednostrani.
