Grad Tuzla ponaša se izuzetno neprijateljski prema tri kategorije svojih građana:
Neprijatelj broj I: INVALIDI
Grad Tuzle uređen je kao prva linija fronta protiv invalida, gdje je inženjerija smišljeno postavljala prepreke, a svaki vojnik još svojih zamki i prepreka dodao. Mislite da se šalim? Griješite. Kada se kao dio većine građana Tuzle sljedeći put budete šetali gradom, jednostavno i lagano, probajte obratiti pažnju koliko puta trebamo podići nogu da zakoračimo na trotoar ili zaobići neku fizičku prepreku.
Mi to možemo, bez problema. Naši sugrađani invalidi ne mogu.
Većina trotoara nema spuštene prilaze za invalidska kolica na križanjima ulica. Grad je prepun stepenica. Institucije, ustanove pa i same stambene zgrade nemaju rampe za invalide. Fakulteti nemaju rampe i liftove za osobe sa invaliditetom, osim Filozofskog i Medicinskog, što im onemogućava studiranje. (bilo bi mi drago da me ispravite ako griješim)
Praktično je nemoguće proći u invalidskim kolicima iz jednog do drugog kraja grada. Invalidi ne mogu koristiti ni gradski prijevoz jer nema pristupnih rampi. Da stvar bude još gora, trotoari su grbavi, puni rupa, izbočenja, prošarani korijenjem. Nama je lako zakoračiti preko. Invalidima je nemoguće.
Zamislite vlastiti život da vam je nemoguće izaći iz kuće i otići do prodavnice? Nije lijepo nimalo, zar ne? E sad se zapitajte koliko svi mi još dodatno otežavamo život invalidima parkiranjem na trotoare, parkiranjem na parkirna mjesta za invalide i pred ulaze zgrada, uz sve druge nepropisne načine parkiranja i ponašanja u prometu.
Još gore probleme imaju slijepe osobe kojima je kretanje po rupama i grbama trotoara još teže, a prelasci semafora bez zvučne signalizacije nemogući. I kao da to sve nije dovoljno, slijepe osobe su još prisiljene zaobilaziti naše automobile nagurane na trotoare jer nam se eto “nije dalo tražit parking”.
Gradovi koji misle na svoje sugrađane potpuno su prilagođeni i otvoreni invalidima svih kategorija, a njihovi sugrađani svojim ponašanjem nastoje pomoći umjesto odmoći, što kod nas nažalost nije slučaj.
Neprijatelj broj II: BICIKLISTI
Jednako neprijateljski Tuzla je nastrojena i prema biciklistima koji se suočavaju sa potpuno novom razinom neprijateljstva. Kako se kretati biciklom? Držati se zakona ili ne?
Ako se biciklist drži zakona, treba se kretati ulicama zajedno s automobilima koji ga trebaju poštovati kao učesnika u saboraćaju. To bi praktično značilo da je biciklist na ulici ravnopravan automobilu. Da li je ravnopravan? Naravno da nije, jer vozača nije briga što se biciklist nema kuda kretati i što je spor.
Voziti biciklo tuzlanskim ulicama jednako je vožnji bicikla po autoputu. Nimalo sigurno, jednostavno niti ugodno, a opasno po život.
Skrenuti je poseban problem jer glava visi o koncu odluke hoće li vozač poštovati pravilo desne strane ili znak stop uvažavajući biciklistu kao ravnopravnog učesnika u saobraćaju ili će ga jednostavno pregaziti nesvjestan da bi trebali biti ravnopravni na raskrsnici.
Ako se biciklist ne drži zakona i kreće kao pješak susrest će se sa potpuno istim preprekama kao i invalidi, uz sretnu okolnost što može sići s bicikla, podići ga i prijeći na nastavak prekinutog trotoara.
Kršeći zakon i vozeći se trotoarima, izbjegava se mogućnost pogibije na cesti, ali se neprestano susreće i mimoilazi s pješacima koji se mogu maknuti, ali i ne moraju jer je trotoar za njih namijenjen, ne za bicikla.
Napredni gradovi svijeta prekriveni su biciklističkim stazama. Civilizacija nije toliko daleko. Osijek, udaljen 2 sata vožnje od Tuzle, ima fantatsične biciklističke staze koje pokrivaju cijelu teritoriju grada i okolnih mjesta te ažurnu policiju koja kažnjava pješake na biciklističkim stazama i bicikliste na pješačkim stazama. Svjetska flota bicikala za iznajmljivanje iz godine u godinu astronomski raste. Nizozemske biciklisitčke staze izgrađene od solarnih panela napajaju same svoje osvjetljenje. S druge strane, Grad Tuzla ne da nema biciklističke staze, nego se čak ne trudi ni ukloniti prepreke za invalide i bicikliste, a samo par maraka ‘betona’ može imitirati prilaznu rampu na trotoar.
Neprijatelj broj III: GRAĐANI
Svi smo mi neprijatelji tuzlanske administracije. Svjestan je toga svako tko je ikad ikakav dokument vadio. Redovi su kilometarski. Čeka se satima. Šalteri ne rade svi, bez obzira koliki je red. Poznanici se primaju preko reda. Svuda postoji najluđi mogući sistem čekanja u redu satima, da bi se zatim prešlo u drugi red, čekajući opet da se plati taksa. Pa zatim ponovo u prvi red. I to ako imate sreće da su vam dok ste prvi put čekali u istom redu točno rekli što vam sve treba od dokumenata.
I jednak je sistem kako u gradskoj upravi tako i u Zavodu zdravstvenog osiguranja, Birou za zapošljavanje, Gruntovnici i gdje god odete. Nisu se potrudili niti toliko da ista osoba može izdati dokument i naplatiti smiješnu takstu. O tome da rade svi šalteri, možemo samo sanjati.
Ali ima i od goreg gore, pa je tako vađenje dokumenata u gradskoj upravi “Švicarska” u poređenju sa CIPS-om. Tuzla, grad sa preko 120,000 stanovnika prisiljen je dolaziti na jedan jedini šalter u CIPS-u. Redovi se savijaju kao zmije, od šaltera do ulaza. Jedan službenik na ivici nervnog sloma nabada po jedinom šalteru, ostali se ljuljaju u stolicama iz dosade.
I kao da to nije dovoljno, iza stakla, nadam se ojačanog jer će ih neko jednog dana polupat, sjede “drugovi majori”. Samo im JNA kapa i brkovi fale. Vojnički stav i izderavanje imaju. Natpis “Molimo za tišinu” samo stavlja do znanja da si niko i ništa kad dolaziš na šalter jer iako čekaš 2 sata, nemaš pravo ni gunđati, ni ometati “druga majora”. Jednog dana možemo samo pored tog natpisa očekivati i natpis: “Šalterskom službeniku se odgovara sa “RAZUMEM!” i vojnički salutira”.
Ako mislite da je ovo smiješno, ponovo se varate. Nije ni malo smiješno. To što niko ne lupa šalter sale, ne razbija stakla i fizički ne napada takve službenike samo govori o tome da se frustracije rješavaju drugačije. Ljudi iseljavaju, ne želeći biti prisiljeni na takvu vrstu psihološkog nasilja, mobinga i zlostavljanja. O poniženju da ne govorimo.
Šta građani mogu i moraju uraditi prije nego svi odsele u EU?
Probleme bar jedne od pomenute tri grupe razumije većina stanovnika Tuzle. Umjesto da se uzdamo u narodni običaj “imam čovjeka, završit će mi to, počastit ću ga”, zahtijevajmo svoja osnovna ljudska, gradska i potrošaćka prava od službi i ljudi koje plaćamo da nam budu na usluzi. Oni postoje zbog nas, a ne mi zbog njih! Kad to shvatimo i počnemo glasno i jasno insistirati na svojim pravima svima će nam život postati lakši i ugodniji. Šalterski službenik u općinskoj administraciji neće više biti posao o kome sanjaju studenti prava dok upisuju fakultet, već usputna stanica za praktikante koji se obućavaju za komplikovanije zadatke u javnoj upravi.
U međuvremenu, dok skupljamo hrabrost da budemo ljudi i počnemo upravljati vlastitim životima, možemo pomoći grupi građana koju tretiramo jednako kako nas tretiraju državni službenici – progledajmo i pomozimo invalidima svojim odgovornim ponašanjem i pazimo na bicikliste u prometu. Toliko možemo.
Izvor: frontslobode
