“Ja sam bio prevodilac i asistent profesorice koja je dolazila iz Turske i koja je ovdje podučavala ebru. Kasnije sam otišao na edukaciju u Kajseri, koja je bila organizovana posebno za mene, jer je centar želio da ima svog profesora. Imao sam čast da mi je diplomu o završenoj edukaciji dao baš gradonačelnik Kajserija. Moj profesor je bio učenik Hikmeta Baručija, najvećeg živućeg ebru umjetnika. Ja sam nekako njegova druga ruka”, priča nam Zagorčić.
Ebru ima dugu tradiciju kod nas
Pokazuje nam radove koje je odmah potom izložio na svojoj prvoj samostalnoj izložbi. Zagorčić nije naš prvi majstor ove drevne vještine koja dolazi iz srednje Azije, u Gazi Husrev-begovoj medresi čuvaju se brojne knjige koje su uokvirene u ebru radove.
“Ne zna se tačno od kada datira ebru, ali najstariji rad nalazi se u istambulskom dvorcu Dolmabahče. Gledajući njega steknete dojam da se ebruom već ranije bavilo, tako da je početak ove umjetnosti dosta stariji. Putevima svile ebru je došao u Evropu, u Aziji se ebru navodi kao abri ili žile, a u Iraku on ima sličan naziv koji se prevodi kao oblak ili oblačasto”, pojašnjava nam mladi majstor.
U vrijeme Osmanlija ebru je korišten kao podloga za važne dokumente, fermane. Tadašnji obični papir bio je zgodan za krivotvorenja ili prepravljanja, a na ebruu bi zbog brisanja to bilo mnogo lakše vidljivo. Korišten je i za kaligrafiju…
Ebru nastaje od obične vode u koju se dodaje kitra, osušena morska trava, da bi ona promjenila svoj viskoznost. Zagorčić kao i svaki pravi ebru majstor vodu radi po mjeri svoje ruke, a četkice sam izrađuje od ružine stabljike i konjske dlake.
Izgleda kao magija
“Boje kojima ja stvaram napravio je moj učitelj putujući Turskom i tražeći najpodesniju zemlju. Zemlja se melje, dodaje voda i životinjska žuč, sve dok ne dobije određeni kvalitet. Kad krenemo stvarati ebru na vodi, prvo uradimo ‘battal’ da vidimo kako nam se boje ponašaju na vodi. Drugi više nije probni, to je već onaj željeni ebru, onaj što ja hoću i kakav sam zamislio”, govori nam Tarik dok prevlači papir po šarenoj vodenoj plohi.
Zbog specifičnosti izrade svaki je ebru drugačiji, potpuno unikatan i bez obzira na to koliko se trudili, nikad ne možete napraviti dva ista. Postoje brojni različiti stilovi ebrua, a ne oslikava se samo papir, već i tekstil, keramika…
“Našim ljudima ovo izgleda kao magija, na radionice dolaze i djeca, ali i stariji. Rad bojama na vodi opušta i odmara, odvlači misao od svakodnevnih briga. Želja nam je promovisati ovu umjetnost kod nas, vratiti je na prostore na kojima je nekad bila veoma prisutna”, kazao nam je Zagorčić.
Kaymek centar organizira brojne radionice, kako u svojim prostorima u dvorištu Koski Mehmed-pašine džamije, tako i po mostarskim školama. Sve što je potrebno su posuda s vodom, kreativan duh i mirna ruka…
