Jeste li ikada vidjeli nekoga čije lice vam i bez pomjeranja ijednog mišića ispriča hiljade priča? Jeste li ikada vidjeli fotografiju nekoga čija vas tuga u očima navede na višesatno razmišljanje? O životu, o nekim ponekad, nevažnim, prohtjevima, nerealnim željama, nedostižnim ciljevima?
Posljednjih nekoliko dana, internetom kruži baš jedna takva fotografija. Tužna nana koja sjedi u centru Živinica, s pletenim čarapama pored sebe, ujedinila je mnoge ljude. Svi su se začas pokrenuli, u želji da nani makar malo poprave staračke dane. I da saznaju priču o njoj.
Nana Hankija Omerović ima 88 godina. Živi u selu Svojat u općini Živinice. Svakodnevnicu dijeli sa bolesnim sinom, koji je demobilisani borac, bez ikakvih primanja. Tokom dana, nana Hankija, boravi u Živinicama, gdje prodaje čarape koje sama, svojim rukama, starim, iznemoglim, plete.
Očito je taj prizor viđen mnogo puta. No, jednom se moralo desiti da neko kaže : Tako više ne može!
Miki Halil Muratović, inicijator je pomoći nani Hankiji. Cijelu ovu situaciju, koja nas je sve dirnula, započeo je ovako:
“Nedavno sam upoznao ovu staricu, nanu velikog srca. Prišao sam joj da je pitam kako je i ponudio se da joj kako pomognem (kupim namirnice i sl.). Daje ona meni stope da kupim i kaže bojažljivo :'Ma, imam ja sine, hvala tebi, ali eto, ako hoćeš, uzmi ove stope’ i dalje kroz priču s njom, izgovara jednu rečenicu od koje sam se zaledio. Kaže ona meni:'Eto, prodajem ove stope da bi mogla skupiti sebi za ukopa, neću ja još dugo’. Stajao sam, gledao zbunjen, razočaran u sebe, u druge. Razočaran da mi trčimo za životom i želimo toliko puno i uvijek više, dok ona želi ono najmanje – pristojan zadnji ispraćaj.”
Nakon objavljenih utisaka susreta s nanom Hankijom, ovaj gospodin je dobio ogromnu podršku i već za nekoliko dana, krenuli su put Svojata. Tamo su zatekli još tužniju scenu. Trošna kućica, 88-ogodišnja nana i njen sin. Žive u jednoj sobici, punoj vlage, tuge, starih stvari, sobi koja odiše nekom težinom. Kuća nepristupačna za automobile, no, sve se može kad se dovoljno želi.
Tako su i oni uspjeli, nani i njenom sinu uručili su namirnice koje su im dovukli, no, tužni nanin pogled i izraz lica koji se ne mijenja, čini mi se, ni pod kojim okolnostima, nanovo pričajući i bez progovaranja – sigurno se urezuju u sva srca.
Nana nas treba. Možda to nikada neće reći. Ali, uistinu, treba. Ujedinimo se, pomozimo joj, budimo uz nju. Uz njenu dobrotu, njene godine, bore, uz njen pogled, skromnost. Pomozimo joj, na koji god način možemo. Do nje je malo teže doći, ali samo to dovoljno želite i uputite se ka naselju Svojat u općini Živinice. Potražite 88-ogodišnju nanu Hankiju. Budimo humani. Budimo ljudi!
Izvor : Radio Kameleon
