Početkom februara američki ministar odbrane Ashton Carter, objašnjavajući zašto Pentagon traži od Kongresa 583 milijarde dolara za vojni proračun u fiskalnoj 2017. godini, prvi put je javno, doduše još uvijek načelno, progovorio o novoj ratnoj strategiji SAD-a.
“Danas je razvoj sigurnosnih prilika u svijetu dramatično različit od situacije s kojom smo se suočavali u posljednjih 25 godina… Zbog toga moramo iz temelja promijeniti dosadašnju vojnu doktrinu i tomu prilagoditi naše vojne potencijale.”
Ta promjena strategije je logična, objašnjavaju američki vojni stratezi, jer je donedavno Pentagon bio zaokupljen borbom protiv pobunjenika i ilegalnih vojnih postrojbi, kao što su Talibani u Afganistanu, ISIS u Iraku, Siriji, Libiji ili pak ograničenim intervencijama u Srbiji i na Kosovu.
Sukobi koji lako izmiču kontroli
Nakon što je, međutim, Moskva poduprla pobunjenike u Ukrajini, okupirala poluotok Krim te se vojno angažirala u ratu u Siriji, a Peking započeo gradnju pomorskih vojnih baza na umjetnim otocima u Južnokineskom moru, Pentagon je bio prisiljen, tvrde u Washingtonu, započeti s pripremama za vođenje konvencionalih ratova većih razmjera protiv Rusije i Kine.
Dosadašnja strateška fokusiranost na borbu protiv terorizma i diktatora, više nije dovoljna pa je, smatra službeni Washington, valja proširiti na razradu strategije za vođenja globalnih sukoba s Kinom i Rusijom. A takvi sukobi mogu vrlo brzo izmaći kontroli i dovesti do atomskog rata.
Do kakvog je preokreta došlo najbolje ilustrira izjava generala Philipa Breedlovea, vojnog zapovjednika NATO-a, koji objasnio da je prije tri godine u obavještajnom odjelu američke vojske za Rusiju radilo oko tisuću stručnjaka, a danas ih je zaposleno već trinaest hiljada.
Važno je podgrijavati atmosferu globalnih sukoba
Pentagon se, dakle, odlučio vratiti strategiji koja je važila za Hladnog rata, a to znači da se Rusiji i Kini mora nametnuti utrku u naoružanju, koju oni ne mogu pratiti ni vojno ni ekonomski. SAD, naime, ima vojni poračun veći od sedam najjačih vojnih sila zajedno. Dok će SAD u 2017. za vojne svrhe potrošiti 587 milijardi dolara, Kina će uložiti u vojni proračun oko 145 milijardi dolara, Saudijska Arabija 81,45, Rusija oko 70, a Velika Britanija 60 milijardi dolara…
Super moćnom i uticajnom američkom vojno-industrijskom lobiju važno je podgrijavati atmosferu globalnih sukoba i nesigurnosti kako bi se što više novca iz državnog proračuna preusmjeravalo u vojnu industriju, piše Telegram.
A, to se poklapa s nastojanjima Pentagona da nametne utrku u naoružanju kako bi što više iscrpilo ekonomskom krizom i sankcijama ozbiljno načeto rusko gopodarstvo. Ali, i prisilio Kinu da nauštrb standarda građana jača svoje vojne potencijale što bi, nadaju se u Washingonu, moglo dovesti do nezadovoljstva i nemira u zemlji.
Puno oružja, a nema protivnika
Nakon završetka II. Svjetskog rata, kada je nastupilo razdoblje Hladnog rata, SAD su bile koncentrirane na mogući veliki sukob, pa i atomski rat s Moskvom. Nakon propasti SSSR-a, kada je nestao najveći protivnik, Amerikanci su dobili otvorene ruke pa su se počeli, bez ikakvih ograničenja, angažirati u ratovima srednjeg i manjeg intenziteta. Doduše, s užasnim posljedicama: strahovitim stradanjima stanovnika Srednjeg Istoka i Afganistana. S obzirom na to da se u tim ratnim operacijama nisu izravno konfrontirali s Rusijom i Kinom, nije bilo straha od eskalacije sukoba.
Nakon što se Rusija ozbiljno vojno angažirala u ratnim operacijama u Ukrajini i Siriji, pa čak koriste baze u Iranu za napade na položaje ISIS-a, a Kina je pak krenula zauzimati strateške vojne pozicije u Južnokineskom moru, situacija se u odnosu između velikih sila iz temelja promijenila. Moskva i Peking izravno su se suprostavili donedavnoj neupitnoj američkoj vojnoj i političkoj dominaciji u svijetu, pa je Washington ostao potpuno zatečen takvom demonstracijom sile. Zasad nije našao pravi odgovor na te izazove.
Pripreme za rusku invaziju
Nova američka strategija najprije se počela realizirati u Evropi, preciznije, na ratom zahvaćenom području Ukrajine, na teritoriju Poljske te tri baltičke države, Litve, Latvije, Estonije. Tamo NATO pakt već duže vrijeme dovodi teško naoružanje, pojačava vojnu prisutnost na granici s Rusijom te kontinuirano održava vojne vježbe.
Tako je, primjerice, 5000 estonskih vojnika, uz pomoć vojnih postrojbi s oko hiljadu ljudi iz Latvije, Litve, Njemačke, Holandije i Portugala, nekoliko mjeseci učestvovalo u manevrima kojima je bio cilj pripremiti se za odbranu od moguće ruske invazije. U Latviji je održana vježba Ljetni štit s više od hiljadu vojnika, dok je u Litvi 5000 vojnika demonstriralo bojevu spremnost u vježbi nazvanoj Željezni vuk.
NATO-ova jedinica za brze intervencije
U junu je američka vojska zračnim mostom prebacila više hiljada padobranaca i pješaka u Estoniju, Latviju i Litvu. Sve te aktivnosti okrunjene su monumentalnom vježbom Anakonda u Poljskoj u kojoj je učestvovalo više od 31.000 pripadnika NATO pakta. Paralelno s tom demonstracijom sile održana je i pomorska vježba BALTOPS 16, koja je simulirala ratne operacije u Baltičkom moru, u blizini Kaliningrada, ruske enklave između Poljske i Litve.
Na nedavnom summitu u Varšavi donesena je odluka o osnivanju jedinice NATO-a za brze intervencije od 4000 vojnika. Oni će biti raspoređeni u četiri bataljuna, koji će biti stacionirani u Latviji, Litvi, Estoniji i Poljskoj. NATO je za program “European Reassurance Initiative” prošlih godina odvajao po 789 miliona dolara, no već 2017. planiraju uložiti 3,4 milijarde dolara, a najviše tog novca koristit će se za razmještanje motoriziranih oklopnih divizija na sjeveru Evrope.
Putin planira 2000 vojnih vježbi
Rusi, koji od davnina doživljavaju Ukrajinu kao svoju neupitnu zonu uticaja, na takve aktivnosti NATO pakta, očekivano, nisu ostali dužni. Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu najavio je da će se u blizini granica s Litvom, Estonijom, Latvijom i Poljskom do kraja godine održati više od dvije hiljade vojnih vježbi, a najveća će biti Kavkaz 2016. Koliko su to ozbiljnim manevri najbolje pokazuje podatak da je samo na jednim takvim vježbama učestvovalo više od 80.000 vojnika s 12.000 vozila.
Rat je od 2014. dio svakodnevice duž rusko-ukrajinske granice, gdje su cijela sela uništena u dvo i pol godišnjim artiljerijskim sukobima. U Ukrajini je poginulo oko 10.000 ljudi, raseljeno ih je oko 1,7 miliona…
Zbog svega toga ne čudi što se u posljednje doba riječ rat udomaćila u Evropi: postala je neizbježni dio retorike belgijskog premijera Charlesa Michaela, njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Francosiea Hollandea, ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, ruskog predsjednika Vladimira Putina, pa čak i pape Franje.
“Nesigurnost je riječ koju smo čuli puno puta, no prava je riječ za situaciju – rat!”, izjavio je papa Franjo komentirajući ubojstvo katoličkog svećenika u Francuskoj, kojega su pogubili ISIS-ovi teroristi.
Nakon desetljeća mira i napretka u Evropu stiže haos
Nakon posljednjeg terorističkog napada u Nici, francuski premijer Manuel Valls izjavio je kako je njegova zemlja u ratu u inostranstvu, ali i kod kuće. Premijer je pravu: Francuska učestvuje u ratnim operacijama u Iraku, lLibiji i Siriji, ali i u nekoliko afričkih država, pa je zbog toga bila pogođena s više užasnih terorističkih napada.
Sedam decenija mira u Evropi, ekonomskog i do sada neviđenog tehnološkog napretka, međusobne povezanosti i ovisnosti, multikulturalnosti, kolektivne odbrane i sigurnosti, urušilo se zastrašujućom brzinom. Rat u Ukrajini, terorizam, ratne igre NATO pakta i Rusije, strah od ruske intervencije koji se nadvio nad Litvom, Latvijom, Estonijom, Poljskom, prijetnja građanskim ratom u Turskoj, milioni izbjeglica iz Afganistana, Libije, Sirije, Iraka, Afrike, gradnja zidova i postavljanje bodljikavih žica širom evropskih granica te nezadrživi rast nacionalizama i rasne netrpeljivosti, u potpunosti su promijenili političku te vojno-sigurnosnu situaciju u Evropi.
EU podređena američkim interesima
Pod pritiskom stvarnog ili umjetno izazvanog straha od ruske agresije te brutalnih terorističkih napada islamskih terorista, EU se, bespomoćna i uplašena, u potpunosti podredila američkim političkim, vojnim i ekonomskim interesima. Premda su oni nerijetko u suprotnosti s nacionalnim interesima dijela članica EU.
Nedavno se situacija u Evropi dodatno zaoštrila: ruski ministar obrane Sergeji Šojgu optužio je ukrajinske vlasti da su u terorističkom napadu na Krimu ubile dva ruska vojnika, što je odmah izazvalo rast napetosti između dvije države. Ruske postrojbe raspoređene u područjima blizu ukrajinske granice, odmah su stavljene u stanje pripravnosti, a uz pogranične postrojbe angažirane su i zračne snage, Sjeverna flota te padobranci. Uz već ranije sagrađeno novo vojno zapovjedništvo u Voronježu, 150 kilometara udaljenom od poprišta sukoba, u novoizgrađene baze duž rusko-ukrajinske granice rapoređene su tri nove divizije s po 10.000 vojnika. One su, tvrdi Šojgu, odgovor na osnivanje četiri bataljuna NATO-a.
Zalihe hrane i vode
Samo ove godine u blizini rusko-ukrajinske granice Rusi su održali oko 300 vojnih vježbi. Takva vojna angažiranost opravdava se u Moskvi nastojanjem da se spriječe novi upadi terorističkih skupina iz Ukrajine, ali i odgovorom na gomilanje trupa NATO pakta na njenim granicama. No, u Washingonu su uvjereni da Rusi stvaraju željezni, neprobojni obruč oko Ukrajine kako bi u svakom trenutku mogli izvršiti invaziju na tu državu. Međutim toliko vojske na relativno malom prostoru nosi sa sobom rizike od slučajnih incidenata ili obračuna koji začas mogu eskalirati u sukobe nepreviđenih razmjera.
Ukrajina, koja je i prije najnovijeg porasta napetosti bila krajnje zabrinuta zbog povećane prisutnosti ruske vojske na svojim granicama, sada najavljuje novu moblizaciju. Zbog svega toga ne čudi što Njemačka donosi zakon po kojemu će građani morati imati zalihe hrane, lijekova, vode za najmanje desetak dana, a istovremeno će se zdravstveni sustav pripremati za izvanredne situacije. Kako što se gradi ili obnavlja infrastruktura za vojne postrojbe i jedinice za hitne intervencije.
Pretjerivanje zbog straha
Premda se to opravdava pripremama za nesreće većih razmjera, kao što su poplave, potresi, teroristički napadi, oni su ipak najvećim dijelom posljedica zaoštravanja odnosa u Evropi i straha od Rusije. Poučeni groznim iskustvom iz historije, Nijemci, Poljaci, Česi, Slovaci, Latvijci, Estonci, Litvanci ne mogu se osloboditi opterećenja Rusijom, ponekad u toj fobiji vjerovatno i pretjeraju, pa ne čudi što ih dio članica EU ne razumije i ne podržava dovoljno.
Slično se ponaša i Finska: premda nije članica NATO saveza i Evropske unije, odlučila je, zbog straha od ruske invazije i novog izbjegličkog vala, ojačati vojnu saradnju sa SAD-om i NATO-om te povećati konrolu na svojim granicama.
Po Evropi se dižu čelični zidovi i ograde
I Švedska je odlučila proširiti suradnju s NATO paktom: ustupit će svoj teritorij za vježbe, intenzivirati suradnju u vojnoj obuci i razmjeni informacija, pojačati kontrolu granica te zaoštriti kriterije za dobivanje viza i azila. Norveška je pak odlučila izgraditi čeličnu ogradu te karaule na artičkoj granici s Rusijom kako bi spriječila moguću najezdu izbjeglica. Prošle godine u tu je državu ilegalno ušlo oko 5500 izbjeglica, uglavnom iz Sirije, no mnogi sumnjaju da su prebjezi samo izgovor, a da je pravi cilj dati Rusima do znanja da je Oslo odlučno oduprijeti se eventualnoj agresiji.
Latvija i Estonija također podižu čeličnu ogradu na granici s Rusijom dugu gotovo 400 kilometara. Litva koja nema granicu s Rusijom, provela je djelomičnu mobilizaciju, kako bi mogla učestvovati u zajedničkim vojnim vježbama s Litvom i Latvijom. Mađarska je pak odlučila dovršiti gradnju čelične ograde na granici sa Srbijom i Hrvatskom, a povećala je i broj graničnih policijskih patrola. Zbog toga je angažirala 3000 novih policajaca pa ih sada u zemlji ima više od 47.000.
Turska – država problem unutar NATO saveza
“Granica se ne brani cvijećem i plišanim životinjama, ona se može zaštiti samo ogradom, armijom i oružjem. I mi ćemo tako učiniti”, zaključio je mađarski predsjednik Viktor Orban.
Turska je nakon neuspjelog pokušaja državnog udara zahladila odnose s SAD-om te se aktivno uključila u ratne operacije u Siriji. Stoga se u toj zemlji više ne vodi samo građanski rat: na sirijskom tlu došlo je do izravnog sukoba cijelog niza država.
Iako je izgledalo da će doći do približavanja Moskve i Ankare nakon što je Rusija osudila tursku intervenciju u Siriji, ponovno je došlo do zahlađenja. Kada se tomu pridodaju vrlo napeti odnosi Ankare s Washingtonom i Bruxellesom, onda više nema dvojbe da je i Turska postala, premda je članica NATO-a, ozbiljan politički i vojni problem za SAD, EU i Rusiju.
Permanentno izvanredno stanje
Svi ti sukobi, vojne vježbe i pripreme za rat u Evropi pokazuju da se nove američke i ruske vojne strategije najprije počele sukobljavati u Evropi. Zbog toga što postoji istodobno nekoliko kriznih žarišta, spor oko Ukrajine, teroristički napadi, izbjeglička kriza, porast nacionalizma, izlazak Velik Britanije iz EU, nije teško uočiti da Evropa živi u nekoj vrsti permanentnog izvanrednog stanja.
Jedina je utjeha da u Evropi apsolutno nikome ne odgovara rat: Rusija je ekonomski preslaba da bi mogla financirati sukobe većih razmjera te otvoriti nekoliko frontova; naprosto je nemoguće zamisliti da bi Moskva napala neku državu članicu NATO pakta. Istodobno, rat u Evropi toliko bi unazadio te ekonomski i politički upropastio članice EU i NATO pakta da će svaka država poduzeti sve da očuva mir te izbjegne bilo kakve ozbiljnije konflikte s Rusijom.
