Piše : Emira Hozić
Dok se naše vladajuće trodžukele razmetno još otimaju i za ovu oglodanu kost od države, i k'o uš se upinju da iz svjetskih bankarskih mesnica iskamče još koji mastan tovar na kredit….. dotle se sirotinja raja „ličenjem na njih“ na minusima grije fašističkim „na juriš“ poklicima za poslušnost osviještenih… i s gladnim kerećim sapatnicima se otima za ostatke iz đubreta po kontejnerima.
Dok naše vladajuće trodžukele lete avionima o državnom trošku na lifting-tretmane za sebe i svoje prve dame (i do-dame bez reda, također)… dotle naša djeca podanička po novinama objavljuju „svoje posljednje želje“, kao prilog u reportažama o prosjačkom sakupljanju za njihova uvijek zakašnjela liječenja.
Dok naše vladajuće trodžukele na dugme pale masažere na skupim sjedištima svojih džabnih a bijesnih cestovnih krstarica, da im ljendohanski nagojenim dupetima bude udobnije na „trilateralnim putovanjima“ s obavezna tri bijesna auta, i s tri još bješnja šofera (sve osim švalerke smatra se pratnjom, i ide za njima „jeftinijim“ džipovima pod rotacijama)……. dotle roblje po rudnicima i granapima prste guli da namakne marku za hljeb kući, al’ da se može marka razvuć’ i za ćumur, kiriju, cipele, sveske, lijekove… i da namakne još tri na tu marku – da bude vladarima i za gorivo i za masažere za pod zadrigla dupeta. I dotle roblje nema para ni za groblje.
Dok naše vladajuće trodžukele svijetom i zemljom šenluče… dotle i njihova i sirotinjska djeca u mozgu duduče. Sliku svijeta i sebe u svijetu po urneku uspješnih džukela uče.
Dok se naše vladajuće trodžukele sa svojim dobrim slugama „na gotovs“, a bogme jednako i s božjim namjesnicima na zemlji slizuju u državnim talovima… dotle Domovini njeni podanici umiru, od očaja i umno oboljeli, u valovima. Sitna dječica pale bake i mace po haustorima, momci za ženidbu se vješaju po parkovima, majke svoje tek rođene bebice dave po plićacima… čopori đaka cipelama ratnički do smrti dotuku druga u igri „deset na jednoga“, krda osnovki sa šminkom i statusom starleta se prodaje po „sve radim za 20 maraka“, redovi apatičnih penzionera hudo i sa beznadnim strahom k'o u Aušvicu stoje pred apotekarskim pultovima…..
Predug je spisak „uporednih aktivnosti“ trodžukelaškog plafona najvišeg sprata i narodnog suterna u zajedničkom sunovratu ove nakaradno sklepane zgrade ludnice… Uzbrdo svako nalazi svoj put, ali se nizbrdo u sjelini sve zajedno kotrlja. Kad jednom krene, tu ni govno ni dukat jednako nema šansu za uzmak…. osim što napuhani opstaju na površini nešto malo duže. Troduže, reklo bi se narodski.
I troduže opstaje privreda sveopšte kla(di)onice. Standard je standard – al’ hazard je hazard. Statistika sve to svakako “poravna za izvještaje o pozitivnim pomacima”.
Dok naše vladajuće trodžukele egzibicionistički javno isukavaju jedino preostalo oruđe privrednog rasta, balkansko tradcionalno muško oružje za mjerenje „čiji je veći“….. dotle široke narodne mase voajerski i pristrasno navijaju svako za „veličinu rasta svog predstavnika“. Jer jednako trobijedni niučem drugom ni nemaju da se takmiče. I jer u modelu života „hljeba i igara“ sve više ponestaje ovog prvog… daj šta daš.
Za to vrijeme….. Visoki predstavnik napokon se odvažio da izvuče pedagoški lenjir iz ladice. Verbalni. Ali ne da troegzibicioniste pedagoški mlatne njime po isukanim patriotskim alatkama, već da im doda „mjernu jedinicu“ u svrhu tačnijeg odmjeravanja. Poslan da ureduje, i devijantne nakaznosti bonskom metlom pomete… i on se prilagodio našem smetljištu. I čini se da baš uživa u valjanju u našem smeću i blatu… Ili mu to samo džepu godi… il’ se plaši da će ispasti smiješan, ako i on otkopča šlic u regionalnom troboju, i ako se i on uključi u igru mjerenja lenjirom ? Vrag će ga znati… kao što i sve ostalo ovdje samo vrag, đavo i šejtan znaju.
Ima l’ još kome nejasno da, ako Incko pomete naše dvorište – neće imati više šta da usisava svaki dan… godinama i za dobre pare ? Valjda nam zato i šalju svakog sljedećeg Visokog predstavnika, koji je sve niži od prethodnog.
Ano domini MMXVII… još jedan bh. januar – a februar nam već proš’o…….
