Koliko puta ste do sada pročitali neki tekst o zapošljavanju u nas? Ili ste samo prešli preko naslova svjesni da se u ovoj oblasti ništa, amabaš ništa ne mijenja skoro četvrt vijeka. Ovu priču osim u vicevima svi toliko “prepričavaju” da je postala dosadna, jer se tu, navodno, sve zna.
A šta se zna? Zna se da su političke stranke uglavnom preuzele ulogu zavoda za zapošljavanje; zna se da su svi važniji zvaničnici u zemlji, dakle u oba entiteta, pozapošljavali ne samo svoju djecu, nego i familiju, prijatelje, prijatelje prijatelja, dobre komšije… Oni su zauzeli u zemlji sve vrijedno od radnih mjesta što postoji. U „prevodu“ znači sigurno mjesto u nekom od javnih preduzeća i ustanova, gdje je plata redovna i prilično visoka, sa puno raznih dodataka. „Buranija“ od poslova ostavljena je djeci naše jadne preostale radničke klase(!?) i djeci boraca, tek toliko da im se zamažu oči i shvate kako navodno – društvo brine o njima!
Naravno ništa novo vam nisam rekla o ovoj odvratnoj, opasnoj, neprihvaljivoj, nezakonitoj… anomaliji u našem društvu. Obični smrtnici su nemoćni u ovom odnosu snaga bilo što promijeniti, osim čekati da i njih nekada, u nekoj prilici, ugrije sunce nepotizma i protekcije svih fela. Zato i nije čudno što je na internetu odmah višestruko podijeljen tekst kako je francuski Parlament usvojio zakon prema kojem se njihovim političarima zabranjuje da zapošljavaju članove svojih porodica.
Revolucionarno nema šta(!) u odnosu na pojavu u našoj zemlji! Avaj, ali nije kod nas. Nego tamo negdje u onoj Eu(v)ropi na čija vrata neujednačeno kucamo! Ali I tamo je to prvi veći zakonodavni poduhvat novog francuskog predsjednika Emanuela Makrona koji je razrađen u više tačaka. Upečatljivo je to o zabrani zapošljavanja najbližih uz prijetnju i do tri godine zatvora i kazne od 45 hiljada eura. Kao što se moglo i pretpostaviti komentara je bilo, ali je upečatljiv onaj komunističkog poslanika Pjera Darevila kako je „slon rodio miša“.
Običnom Bosancu i Hercegovcu kojeg more ovozemaljske brige o tome kako preživjeti od prvog do prvog ovo može biti melen na ranu da je negdje, neko pokrenuo ovu priču i da naš način zapošljavanja nije jedini u svijetu. S jedinom razlikom što je neko to konačno pokrenuo s mrtve tačke i pokušava stati tome u kraj. I ne samo tome ima tu još i drugih benefita koji državni parlamentarci uživaju. Neće više biti ni mogućnosti ostvarivanja dodanih zarada kroz poslove koje ne bi smjeli obavljati dok su u zakonodavnoj vlasti zbog sukoba interesa.
Naravno poznato je da i mi navodno imamo tu kontrolu sukoba interesa. Rezultati su minorni. Jer da se to primjenjuje u praksi naši političari, osim što su beskrupulozni, bahati i sebični, ne bi mogli da se i enormno bogate. Dovoljno je samo pogledati, ne u njihove imovinske kartone, jer tamo lažu na kub, nego samo prošetati lijepom našom i susjednim državama i vidjeti svu “dobrobit služenja državi“ u po nekoliko mandata u poslaničkim klupama. Za života i poštenim radom oni ne bi mogli opravdati kako su napravili po nekoliko kuća i vila, došli u posjed i po više stanova, a o računima u bankama to je druga, „teška“ i duga priča. Uz časne izuzetke, a njih na prste jedne ruke možeš nabrojati, većina teško da može dokazati kako je svaku KM „zaradila“.
Bila bi iluzija nadati se da se u nas nešto promijeni u dogledno vrijeme na planu zapošljavanja, veza i vezica, štelica. Ovaj zakon da ne smiješ zapošljavati članove familije, prijatelje… u Bosni I Hercegovini nema ko, ne samo da donese, niti da predloži. U suprotnom poslaničke klupe ostale bi prazne. Većina bi završila u zatvorima. Uz male izuzetka. Jer u ovoj raboti su do grla i pozicija i opozicija. Posebno što kod nas postoji sindrom vječitih poslanika od kojih su nekih od početka u parlamentima. Previše je slučajnosti da baš djeca naših političara rade i dobijaju najbolje plaćena mjesta u preuzećima koja se samo čudom mogu ukinuti. Kada bi kriterij za dobijanje tog posla bila izvrsnost i dobar prosjek ocjene na faksu to bi se još moglo opravdati. Ovako je svako poređenje sa nepotizmom, partiokratijom, zloupotrebom položaja – namjerna.
Piše: Biljana Skoković-Tomić