U Poljskoj se jelka kitila jabukama, orasima, kolačićima, šarenim papirićima, zvijezdama napravljenim od slamki, mašnicama i šarenim vaflima. Neki ljudi su tada vjerovali da drvce ima magičnu moć koja je povezana sa sjetvom i uspješnim rodom u narednoj godini.
Njemačka, Latvija i Estonija su najviše “krive” za kićenje jelke uoči Božića. U tadašnjoj Livoniji (Estonija i Latvija) Bratstvo crne glave je donijelo drvce za vrijeme praznika u svoje kuće u Talinu i Rigi. Posljednji dan praznika odnijeli bi drvo na trg vijećnice oko kojeg bi bratstvo plesalo. Jelku su kitili jabukama, orasima, datulama i papirnim cvijećem. Nakon protestantske reforme, jelka se kitila u višim klasama da bi vremenom običaj počele praktikovati i niže klase.
Nijemci su počeli kititi jelku skupocjenim dekoracijama u 18. stoljeću, i najzaslužniji su za širenje ovog običaja u svijetu, Vojnici su prenijeli ovaj običaj 1815. godine u Beč, a u 19. stoljeću ovaj običaj je odnesen i preko okeana te je stigao i do Rusije. Kada je vojska tokom francusko-pruskog rata okitila jelku u vojnoj bolnici, ovaj običaj je postao vrlo popularan. Od 20. stoljeća jelke počinju kititi i crkve te se postavljaju na javnim mjestima u gradovima širom svijeta.
U SAD-u je ovaj običaj postao popularan nakon 19. stoljeća kada su ga donijeli Nijemci, a oni su ga proširili na Kanadu.
Svake godine Amerika proizvede do 36 miliona jelki, a Evropa 60 miliona jelki.
Neke od legendi kažu da su ispred pećine u kojoj je rođen Isus Krist rasla tri zimzelena drveta – kedrovo drvo, bor i jela. Kada se rodio mesija, svo drveće se zatreslo kako bi ga pozdravilo. Kedar je malom Isusu dao mirišljave iglice, a bor šišarke. Jela nije imala plod i zaplakala je. Anđeo se smilovao i poklonio joj zvijezdu s neba koju je ona spustila pred Isusa. Otuda i običaj da se na vrh okićene jelke postavlja zvijezda.
Pretpostavlja se da se u BiH jelka zvanično počela kititi u 19. stoljeću dolaskom Austro-Ugarskog carstva.
