Piše: Hazim Mujčinović
Prvi televizor, crno bijeli sa bijelim stabilizatorom i tavanskom antenom u moju ulicu 6. Avgust i kuću broj 18, unio je moj rahmetli otac, onog dana kada su Amerikanci slijetali na Mjesec. Iskupilo se sve i u kuću i na prozore i čekali šta će biti. Dok su se žene smjenjivale na prozorima tjerajući djecu da idu kućama jer će mrak, muški su se nadmetali u smišljanju rečenica o čudu tehnike koje ima dva kanala. Prvi i drugi program iz produkcije JRT.
Odmjeravali su muški čudnu kutiju o kojoj su slušali na zborovima radnika, a više su odmjeravali flaše šljive koje su se uz debelo narezanu suhovinu smjenjivale na stolu. “Direktan” prenos slijetanja Neil Alden Armstronga, Michael Collinsa i Edwin Eugene Aldrina, Jr. ispratili svi i ovi okupljeni oko mezeta i flaše i, žene iz kuhinje i, djeca s prozora. Ispratili i donijeli zajednički zaključak – “Čekasmo da slete na Mjesec, a oni sletjeli na neko brdo!”- teorija zavjere je tako u moju ulicu ušla još prije svih printanih i online publikacija koje se bave ovim temama, a jedan od pripitijih učesnika tog plenuma dobacio je mom ocu – “Rahmane, ovo si ti uzeo pokvaren televizor. Vidiš da su s teglama na glavi koba'jgi po brdima se pentrali!”.
Lampaš sa stabilizatorom se brzo kvario, a namještanje slike se realizovalo odmjerenim udarcima sa strane, sve dok ga ne bi umotali u čaršaf i na građevinskim kolicima odvezli do RTV mehaničara, koji je u to vrijeme znao i umio samo zamijeniti lampu unutar čudesne kutije. I tako je to šaketanje i vozikanje u čaršafu trajalo sve dok otac nije kupio novi krik modernog svijeta. Novi televizor je zauzeo svoje mjesto na pijedastalu dnevne sobe, a stari stao u ćošak, onako umotan u čaršaf, da se na njega slažu školske knjige, sveske…
Taj novi TV došao je u vrijeme iščekivanja najvećeg događaja ovih prostora u jesen 1983. godine, baš na vrijeme kada će sve oči svijeta biti uprte u nas, mislio sam baš u nas preko nekog sličnog TeVea, a možda čak oni imaju i naprednije televizore, pa nas gledaju kroz onaj crni ekran. Te jeseni 1983. godine moja generacija krenula je u prvi razred, što me i nije obradovalo, jer su sve bezbrižne i bezvremenske igre dobile svoja vremenska ograničenja. Znalo se kada u školu, kada iz škole, kada se piše domaći zadatak, a kada se može izaći na igru.
Do svečanog prenosa otvaranja XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u mojoj mahali skoro su svi nabavili svoje čarobne kutije, pa je ulazak u kuću za djecu bio obavezan u 7 i 15, vrijeme kada smo netremice gledali crtane filmove. Došla i ‘84, a s njom i sav svijet se sjatio u Sarajevo. Samo snijeg ni da zamiriše.
Kasnije sam slušao od starijih da je za organizaciju ZOI ‘84 bilo angažovano sve i sve je bilo u pripravnosti da, k'o fol kroz neke topove pravi snijeg, kako bi se skijalo, sanjkalo, klizalo. Noć pred paljenje olimpijskoga plamena, pade snijeg toliki da nisi vrata od kuće mogao otvoriti. Još da školu odgode, mašatao sam, bilo bi nam odlično!
Od tolikog snijega, mi smo napravili svoja skijališta, tunele u snijegu, bob staze, a majke su, svaka svom djetetu isplele džemper sa Vučkom na prsima. Ta vrsta ručnih radova se nosila, bogme i nakon Kalgarija i njihove olimpijade.
Nije mi bilo jasno zašto odrasliji dječaci, skijajući slalom kroz zabodene pritke od ljetošnje buranije, glasno uzvikuju “Volimo Jureka više od bureka!”. Na svaki spomen tog Jureka i bureka, ja bih ogladnio, a pred očima bi mi zaigrao Tosunov burek iz tadašnje jedine buregdžinice i poslastičarnice. Tih dana sam namaštao, gledajući one brze klizače i umjetničko klizanje, da i ja umijem k'o oni. Rezultat je bio lom ruke i gips na ruci u narednim mjesecima.
Upravo dok sjećanja naviru iz sehare, sada već daleke ‘84, na modernom LCD televizoru ide prilog o državnom prvenstvu u skijanju Istočnog Timora i to na skijalištima oko Sarajeva. Baš je posebna ova moja zemlja. Ljudi iz nekog tamo Istočnog Timora došli da se takmiče za bodove u svom prvenstvu, mi niti se takmičimo, niti su zime onakve, niti se prave komšijske sjedeljke zbog novog televizora, a ni djeca ne prave svoje plaze i staze kroz avlije, nego čekaju da ih roditelji odvedu na neko svjetsko skijalište, da bi tamo isprobali svoje pancerice.
A moja generacija ostala je posebna. U školu smo krenuli kada je svijet krenuo na našu olimpijadu, a rasuli smo se kada je sa olimpijskih planina počelo pucati po olimpijskom Sarajevu i kada je isti onaj svijet ponovo gledao nas na svojim modernim televizorima.
