PIŠE: Sadik Ibrahimović
Do konca su Drugog svjetskog rata, Tuzlaci, a i oni koji su ovaj grad ovim ili onim razlogom pohodili, Tuzlu doživljavali kao “mali Beč”, aludirajući na arhitektonsko-estetsku unificiranost prostorne matrice grada (moju mahalu, opet, u to vrijeme, a katkad i danas, nazivali su “mala Moskva”, zbog brojnih komunista i partizana koje je iznjedrila, a, posljedično, i zbog snažnog otklona prema vjeri), kao i na građansko-intelektualni supstrat koji su, uz pokojeg Tuzlaka, mora se priznati, uglavnom činili obrazovani doseljenici iz raznih dijelova Austro-Ugarske.
Po svršetku rata, partizani zatvaraju ili, u sretnijoj varijanti, progone naturalizirane Tuzlake u njihove matične države (izuzetak su bili pripadnici partizanskog pokreta), a njihovu nemalu imovinu naprosto konfisciraju i useljavaju se u otete i listom ukusno uređene kuće kao u kakvu ćaćevinu, čime je i otpočeo proces ruralizacije grada.
Protjerivanje prve, druge, pa i treće generacije doseljenika koji su nakon sloma Monarhije odlučili ostati i živjeti u Tuzli, osim što (raz)otkriva pravo lice ili barem jedno od lica antifašističkog pokreta, a prema pouzdanim saznanjima još uvijek živog kolektivnog sjećanja, već 1945. godine definitivno destruira građansko-intelektualni supstrat, a destruiranje skladne prostorne matrice grada uslijedit će u godinama poslije i traje do danas (savremeni “antifašisti” relativno su skoro sravnili sa zemljom prelijepo zdanje pošte iz austrougarske epohe).
Živi svjedoci tog vremena, kojih, srećom, još ima, naravno subjektivno, saglasni su u mišljenju kako je “Tuzla 1945. godine uništena kao grad i pretvorena u sivu i kulturološki obezličenu naseobinu”.
No, nedugo potom, Tuzlu pohode novi doseljenici, uglavnom iz Srbije, i po tri osnova: vojska, zdravstvo i školstvo, a njihov dolazak bio je, dakako, smišljen i oktroiran.
Tako, primjerice u školstvu, bezmalo sve učiteljice bile su Srbijanke, govorile su ekavicom, preferirale ćirilicu, premda su oba pisma bila ravnopravna, učile su nas, ma šta to značilo, bosanskoj varijanti srpskog jezika, čitali smo uglavnom djela srpskih pisaca, a u starijim razredima osnovne škole učili smo isključivo srpsku historiju.
Riječju, bili smo, planski i smišljeno, izloženi obrazovnoj i mentalnoj srbizaciji, što, opet, a razlog nije teško dokučiti, nije izazvalo nikakve reakcije, ni u porodičnom ozračju, ni u bošnjačkim intelektualnim krugovima. Režim je naprosto bio prejak i opasan.
Ipak, čak i u takvim diskriminirajućim okolnostima, svjesno ili ne, oktroirani doseljenici, a još više njihova obrazovana djeca s kojima sam išao u školu i družio se, u dobroj su mjeri revitalizirali jedva tinjajući građansko-intelektualni supstrat i Tuzla je tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kulturi ponajprije, počela poprimati konture pravog grada.
I, uz rizik da budem pogrešno shvaćen i interpretiran, hvala im na tome. Jer, nakon njihovog odlaska 1992. godine, Tuzla se, doduše silom prilika i iz sasvim drugih razloga, kulturološki ponovo vratila u 1945. godinu, a posljedica takvog naglog vraćanja u prošlost jeste zastrašujuća ruralizacija grada koja je poprimila takve i tolike razmjere da je biti obrazovan Tuzlak u Tuzli najgora moguća referenca za egzistencijalnu i bilo kakvu drugu ostvarenost.
U najkraćem, donji smo. Stoga rezignirani i obespravljeni Tuzlaci odlaze bilo kamo, a nama, koji smo primorani ostati, neka je dragi Bog na pomoći.
Izvor: stav.ba
