Zenit Đozić, član nekadašnjih Nadrealista, u razgovoru navodi kako su Nadrealisti u idejama svojih skečeva koje su snimili prije 25 godina išli daleko u vrijeme prije njihovog te na taj način bili određena vrsta “izvidnice u budućnost”.
“Tada smo bili na frontu budućih dešavanja, što korespondira sa samim motom ovogodišnjih Bijenala. Traže se odgovori na pitanja gdje idemo, kako ćemo živjeti, kakva je budućnost naših gradova te da li moderna arhitektura može donijeti poboljšanja u životima”, pojašnjava Đozić i dodaje kako je veza između tema kojima su se oni bavili i teme kojom se bavi ovogodišnji Bijenale jasna kad se skečevi Nadrealista pogledaju kroz prizmu arhitekture i urbanizma te analizira tretman prostora, granica, stambenih jedinica i linija fronta u kultnim TLN radovima.
“Tako je ‘Sarajevski zid’ simbol duboke podijeljenosti i crne rupe života, slika današnje dejtonske BiH. Sarajevski zid dijeli grad na urbanističkom/gradskom, ali i entitetskom i mnogim drugim nivoima. Inspirisan padom Berlinskog zida, ovaj skeč se bavi (arhi)tektonskom političkom promjenom u svijetu i time kako se ona odražava na nas male i nejake”, pojašnjava Đozić.
Dodaje kako su tražili odgovor na pitanje gdje će biti sagrađen novi Berlinski zid, kao simbol duboke podjeljenosti i crne rupe života.
“Vidjeli smo da u nekom budućem podijeljenom Sarajevu smetljari s obje strane dolaze do zida i svoje smeće prebacuju na drugu stranu. To je slika naše današnje dejtonske BiH i Sarajeva danas, prostorno i urbanistički podijeljenog, ali još gore – duhovno, kulturno, ekonomski razjedinjenog grada”, pojašnjava Đozić.
U skeču “Posljednji Jugosloven” Nadrealisti su obradili temu Ujedinjene Evrope i razjedinjene Jugoslavije. Evropa koja se ogradila visokim betonskim zidom i bodljikavom žicom čeka da se svi Jugosloveni pobiju i da na kraju primi samo jednu osobu u svoju organizaciju, jer tako neće ugroziti svoj komoditet.
Tu je napravljena veza sa današnjim geopolitičkim izazovima i temama: balkanizacija Evrope, grčka kriza, Brexit, njemačka ‘dominacija’ i naravno, tu su kao u skeču, izbjeglice sa balkanske rute na dobro zaštićenoj evropskoj granici, čekaju da im neko sa one strane dobaci nešto za jelo. Ovdje možemo vidjeti mnogo toga, raspodjelu populacije i resursa na makro-razmjerama (države, regioni), ali i pravdu bogatih i moćnih…”, pojašnjava Zenit Đozić.
U skeču “Porodica Popušlić” u mikro-arhitektonskoj razmjeri stana dešava se disolucija na nivou porodice, osnovne jedinice društva. Podjele koje su nastale u Bosni i Hercegovini dijele porodicu Popušlić na dvije strane, a sukob se dešava u njihovom stanu. Majka i stariji sin drže pod kontrolom kuhinju, hodnik i dnevnu sobu, a otac i mlađi sin imaju kontrolu nad strateškim WC-om i spavaćom sobom. Podjela se ne sastoji samo u cijepanju zajedničkog prostora, nego obuhvata i svojevrsni mentalni rascjep.
Olimpijski sport – Brzo pretrčavanje s kanisterima preko snajperske raskrsnice jedan je od rijetkih primjera skeča koji je sniman dok se u neposrednoj blizini vode borbe. U ovom skeču, pojašnjava Đozić, surealnost scenarija je prevladana apsurdnom realnošću, a krug od 360 stepeni se zatvorio i otišao u minus.
“Tema Bijenala ‘Izvještaj sa fronta’ ovdje se bukvalno susrela s onim što smo snimali; s udaljenosti od 300 metara bili smo zajedno izloženi snajperskoj vatri s Grbavice. Ipak, od tog bukvalnog izvještaja sa fronta važnija je pozadina cijelog skeča. Duh ljudi u opkoljenom Sarajevu se ne može tako lako uništiti. Volja za životom i zdrav razum ipak trijumfuju u finišu ove trke. Vjerujem da veza naših skečeva sa arhitekturom ne dolazi samo zbog toga što je neke od ovih skečeva napisao upravo scenarista arhitekta Srki Velimirović, nego od toga što smo se životom bavili upravo onako kako to oduvijek rade umjetnici arhitekte, pažljivo posmatrajući život oko nas, a materijale, prostor, pravce i proporcije tumačeći kroz njihovu ljepotu i njihovo duboko unutrašnje značenje”, zaključuje Zenit Đozić.
