Vlado Kerošević, poznati tuzlanski i bosanskohercegovački glumac, diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, 1978. godine u klasi profesora Minje Dedića, trenutno u funkciji, v.d. Dekan Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli odvojio je vrijeme za naš portal da popričamo o trenutnoj situaciji na Akademiji, u bosanskohercegovačkom glumištu i svemu ostalome.
- Akademija dramskih umjetnosti (ADU) u Tuzli ulazi lagano u svoju devetnaestu godinu postojanja, pa možete li nam ukratko opisati tih proteklih 18, evo 19 godina ?
Pa ono što je izuzetno važno je to da ADU kao organizaciona jedinica univerziteta u Tuzli je možda najveći projekat u posljednjih 100 godina u umjetnosti i kulturi kada je u pitanju Tuzlanski kanton, pa i Bosna i Hercegovina ako ćemo iskreno. Dakle, u posljednjih 100 godina se nije dogodio značajniji događaj od toga da se otvori jedna javna ustanova u oblasti umjetnosti kao što je to ADU u Tuzli, ako računamo da je prije 100 godina osnovano Narodno pozorište u Tuzli. Zašto? Zato što je konačno Tuzla i Tuzlanski kanton dobila prozor u svijet u smislu edukacije kadrova u oblasti pozorišne umjetnosti na najvišem mogućem nivou koji su mogli i tada, a danas pogotovo mogu da se porede sa standardima postavljenim u regionu kao što je Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo. To je veoma važno za razvoj edukacije mladog kadra u oblasti umjetnosti teatra, jer smo u početku imali samo studijski program- gluma, a nakon toga smo otvorili i studijski program- produkcija koji je do skora bio jedini u BiH, a prije par godina je produkcijski studij otvoren i u Sarajevu.
U početku je sve to sa ADU počelo dosta skromno i mislilo se da to neće biti dugoga vijeka, ekipa koja se okupila kao osnova, kao jezgro akademije bila je sastavljena od vrlo ozbiljnih ljudi, među kojima je bio prof. Miralem Zubčević, još neki profesori i moja malenkost, sjeli smo i napravili jedan vrlo ozbiljan i utemeljen nastavni plan i program, koji je evo preživio do današnjih vremena i danas je ADU Univerziteta u Tuzli možda i jedini fakultet koji ima najveći broj, procentualno, upisanih studenata iz regiona, da kažemo iz inostranstva. To faktički znači da je ADU u posljednjih 19 godina postigla jedan zavidan renome u regiji, tako da su mnogi mladi ljud zainteresovani da studiraju i to ne samo iz cijele Bosne i Hercegovine, već i iz zemalja iz regije kao što je Hrvatska, Srbija itd.
Osim toga naši studenti nemaju problema sa nostrifikacijama svojih diploma, bilo gdje da odu da rade, u regiji ili inostranstvu, jer smo od samoga početka na ADU išli sa devizom da naš student mora da bude najbolji da bi mu se u drugim centrima u regiji i inostranstvu priznao prosjek. Naravno da se svih ovih godina akademija razvijala, tako da smo od naših najboljih studenata probrali sadašnje saradnike akademije, tako da su sada oni asistenti, viši asistenti, docenti, vanredni profesori i redovni profesori. Danas na studiju glume imamo samo jednog vanjskog saradnika, dok su svi ostali uposlenici naše akademije i kadrovi iz našeg pogona. Odsjek produkcije je nešto mlađi i oni imaju malo više problema sa profesorskim kadrom a razlog tome je što je odsjek produkcije osnovan baš u vrijeme kada je u kantonu stavljen embargo na novo upošljavanje na univerzitetu, tako da smo i htjeli, nismo mogli imati veći broj uposlenika nego što ih imamo sada. Vrlo skoro je moguće da ćemo na produkciji imati možda 2, pa čak i 3 uposlenika dok je do sada bio samo jedan uposlenik i to kolega Srđan Vukadinović. Akademiju ima namjeru da se razvija, na pragu smo da otvorimo nove studijske programe i sadržaje, vjerovatno ćemo otovoriti jedan odsjek koji će biti u sferi umjetničke pedagogije koji bi mogao zadovoljiti interese nastavničkih zvanja, profesorskih zvanja, pa i ostalih koji žele da se bave vannastavnim aktivnostima , sekcijama i sl.
- Šta je sa prostorom u kojem ADU održava svoje nastavne programe, vježbe, pripreme?
ADU je , na žalost, od samoga početka imala nesreću, i to moramo istaknuti, sa prostornim smještajem. ADU je od osnivanja do danas u privremenim prostornim uvjetima. Kod osnivanja smo bili unutar Bosanskoga kulturnoga centra gdje smo imali tri prostorije, potpuno neuslovne, nepraktične za izvođenje nastavnog i vježbovnog procesa ali i tamo smo proveli 4-5 godina. Kada je došlo vrijeme da Američki univerzitet zaposjedne prostore BKC-a, ” Ministarsto obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK” je naložilo da se prostorije nekadašnjeg Doma armije daju na korištenje ADU. Taj prostor je za nas bio vrlo praktično, pa skoro idealno rješenje pod uslovom da se u taj prostor ulože neka sredstva. Naravno da se to nikada nije dogodilo i da prostor Doma armije nije bio adaptiran da bi odgovarao funkcionalnosti ADU, koji je pored infrastrukture ADU mogao biti korišten i kao koncertna dvorana, kino, mjesto za alternativnu scenu . Ništa od toga se nije desilo, već je prije godinu dana taj objekat otet Univerzitetu na jedan vrlo nasilan politički i birokratski oblik i sada će se na tom mjestu graditi zgrada suda. Tako da je u zadnjih godinu dana ADU faktički završila na ulici, i da nije bilo susretljivosti kolega sa ”Medicinskog fakulteta”, ”Pravnog fakulteta” pa i sa ”Rudarsko –geološko-građevinskog fakulteta” koji su nam ustupili po jednu do dvije prostorije ADU bi i bila na ulici.
Jer, po prvobitnom privremenom riješenju ADU je trebala privremeno biti smještena u gimnaziji Meša Selimović, ali tada se dogodio, bukvalno linč u izvedbi profesora gimnazije sa podrškom gradske administracije, gdje se na sve moguće načine, i emocionalno, i mentalno, i fizički spriječilo da pedesetak studenata ADU uđe u zgradu gimnazije, i uništi, barem je tako rečeno u tom linču, gimnaziju. Sada smo ovdje u kampusu, u bivšoj tuzlanskoj kasarni gdje smo dobili prostore koji su, u ovome trenutku totalno neuslovni. Mi smo od institucija vlasti dobili neki određeni iznos za adaptiranje ovih prostora, ali oni su bili taman dovoljni za friziranje prostora i za neke najosnovnije popravke i adaptacije, za sve ostalo su potrebna mnogo veća sredstva jer faktički, mi u ovim prostorima nemamo niti toplotnu , niti zvučnu izolaciju, a da o ostalim problemima i da ne govorimo. Ali nadamo se da je ovo zaista samo privremeno riješnje jer nam je rečeno da ćemo vrlo skoro preseliti u jednu mnogo adekvatniju zgradu u kampusu gdje bi možda, konačno, mogli i naći svoje mjesto. Eto to je ta nesretna smještajna sudbina akademije. Za koji mjesec će biti i 20. godina postojanja akademije a mi ćemo i dalje biti privremeno smješteni.
- U bivšoj državi koja je imala 20 miliona i kusur stanovnika, skoro pa svaka republika je imala svoju akademiju, znači oko 6 akademija, dok u BiH sa manje od 4 miliona stanovnika ,imamo 4 akademije. Da li mislite da se griješi u hiperprodukciji glumačkog kadra, jer realno sa svim tim akademijama, na ovoliko pozorišnih kuća koje egzistiraju na prostoru BiH, teško da se mladi glumci mogu nadati nekom glumačkom angažmanu, pa je zato sve više onih koji rade neke druge poslove, poput poslova radijskih i TV voditelja i sl.?
Ne mislim da je to problem jer ono vrijeme je prošlo, došla su drugačija vremena i drugačije provokacije za rad. Mi smo na našoj akademiji na vrijeme uveli ”bijenalni moratorij”. Šta to znači? To znači da smo mi uveli da svake dvije godine primamo jednu klasu na glumu a druge godine primamo klasu na produkciju, baš iz razloga da bi se izbjegla ta hiperprodukcija glumačkog i produkcijskog kadra. S druge strane , što se tiče spektra koji pokriva diploma koju mladi glumci dobiju na ovoj akademji, naša akademija je ”Akademija dramskih umjetnosti” sa podnaslovom, pozorište, film, radio, televizija,likovna, muzička i izdavačka djelatnost. Znači svi naši studenti izlaze sa ove akademije sa znanjem , vještinama i kompetencijama iz svih ovih segmenata pa je tako i njihovo djelovanje na različitim vrstama poslova i projekata sasvim normalno i prirodno.
- U posljednje vrijeme je jako popularno praviti pararele , što ekonomske, što socijalne, kulturne, sportske, privredne između Sarajeva i Tuzle, pa je moje pitanje da li postoji razlika između sarajevske i tuzlanske škole glume?
Da ! To je najveći kvalitet koji zagovaram. Ova akademija od samog svoga osnutka ima svoju umjetničko- estetsku autonomiju. Dakle, ona je neovisna, apsolutno, od svih ostalih škola, ali je u nekom zajedničkom imenitelju konektovana u sistem škola, ne samo sarajevske, nego i banjalučke, zagrebačke, beogradske, ljubljanske. Mi imamo izvrsnu saradnju sa svim akademijama iz ovih centara. Jeste da najviše imamo problema u suradnji sa sarajevskom akademijom, ali to je stvar animoziteta između Sarajeva i Tuzle, centra i provincije, uslovno rečeno, ali to nije od danas, to je već odavno i na tome se radi, na tome se insistira. Jer npr. u Sarajevu imate jedan svjetski festival koji traje 365 dana, bilo filmski, bilo muzički, bilo pozorišni, likovni, i to nama ne smeta, ali može biti sredstava da i Tuzla kao jedna kulturološka zajednica za svoje građane napravi sadržaje koji ne moraju biti kapaciteta glavnoga grada , ali koji mogu zadovoljiti potrebe građana Tuzle i kantona. Više je deplasirano govoriti da je ovo najmnogoljudniji kanton, da se sva sredstva potrošena u ovome kantonu, jer ovdje npr. ima 500.000 korisnika BH Telecoma, akumuliraju u Sarajevu a jedan promil zarade dolazi u Tuzlu i druge sredine u BiH. Isto je tako i sa energijom, strujom, najviše se struje proizvodi u Tuzlanskom kantonu, ali samo jedan promil od zarade dolazi u ove krajeve itd,itd.
- Još jedno pitanje. Da li postoje klanovi u glumačkom esnafu? Ovo vas pitam jer sam kroz razgovore sa drugim glumcima, pogotovo mlađim glumcima, doznao da je jako teško glumcima iz manjih sredina kao što je Mostar, Zenica , Tuzla, ući u bilo kakav filmski, televizijski projekat, koji su svi, više-manje vezani za Sarajevo.
Uvijek je bilo klanova u glumačkom esnafu, kao i u svakom drugom zanimanju. Postoje lojalni i nelojalni klanovi. Lojalni klanovi su oni koji se formiraju i udružuju osnovno na bazi kvaliteta i sa ozbiljnim kriterijumima, parametrima i procjenama, a nelojalni klanovi su oni koji se drže skupa bez obzira na kvalitet i ne dopuštaju nikome da se ubace u zatvoren sistem komunikacije. Toga ima i u pozorištima , a vraćamo se i na onaj animozitet Sarajeva spram ostalih manjih sredina i obrnuto. Nedopustivo je to,npr. da se obavlja određeni casting u Sarajevu a da o tome ne bude obavještena esnafska glumačka ili producentska populacija u Tuzli ili Mostaru, Banja Luci. Ili da se to dešava u Banja Luci a da ne bude oglašeno u drugim mjestima u BiH. Ako smo država? Ako nismo država, ako smo entiteti, onda barem na planu entiteta neka postoji ta komunikacija. Znači ako postoji taj javni natječaj, a casting to jeste, onda bi svi iz glumačkog esnafa trebali biti u poziciji da imaju dostup takvoj informaciji, a ne da se te informacije dijele u nekim manjim krugovima . To bi bilo, po mome mišljenju, jako dobro likvidirati, ali… Nekada je postojao neki stupanj istine u komunikaciji, poštenja, morala, etičnosti. Danas toga više nema. Danas je sve suprotno, a ”IN”, a ovo naše nekada je ”RETRO”, Jer pitanje svih pitanja, za sve nas je” gdje mi to živimo, koliko empatije posjedujemo, znamo li sa kime smo, kakvi smo, šta to primjećujemo, a šta ne, koliko vidimo druge, da li vidimo sebe, gdje taj egotrip u kojem smo se našli, šta pothranjuje taj egotrip, koja je to moć novca danas, da li je moguće da je novac zamjenio i Boga, da li i u Boga vjerujemo u službi novca”? Ako je to sve tako, onda je sve ostalo irelevantno.
- Dakle, u principu, budućnost dramske umjetnosti nije svijetla, ali budućnosti ima.
Umjetnost je teško iskorjeniti, to nije bolest za koju se traži lijek. Umjetnost jeste lijek !!!
