Ko upravlja medijima? Granica između autoritarnosti i demokratije. Satira i sloboda. Gdje se to nalaze danas mediji u Tuzli, u Bosni i Hercegovini?
Koliko su mediji uistinu slobodni? Gdje bi nam bio kraj kada bismo se vodili izvještavanjem u korist građana, a ne elite kojoj mediji u današnjem vremenu služe? Da li je moguće boriti se protiv cenzure i autocenzure? Koliko mediji oblikuju svijest građana i utiču na kreiranje njihovog mišljenja i da li je satira možda jedini način danas koji omogućava prisutnost kritičkog mišljenja u javnosti? Ko to kontroliše medije, a da li kontrolišu mediji nekog?
U BiH kao i mnogim zemljama širom svijeta nastupaju brojni problemi u medijima. Da nema medija ne bi bilo ni informacije i svijeta. Ljudi imaju konstantnu potrebu za saznanjem, ali kakve su te informacije koje oni dobijaju od medija? Šta je sloboda, šta je demokratija i gdje smo se mi to zagubili na putu između objektivnosti i kapitala?
Vlast kontroliše medije, a treba govoriti o novinarstvu koje služi u korist građanima, ili ipak vlasti?
„Sloboda medija u BiH nije na nivou na kakvom bi trebalo da bude“ govori direktor Media centra, „posljedica toga i kako to vidim jeste da kao građanin ne dobijam informacije od medija koje bi trebalo kvalitetno da formiraju neki stav.
Mediji u BiH su formalno slobodni, i to im garantuje zakon i Ustav. Situacija je, međutim, daleko od idealne.
Danas imamo svega nekoliko medija, koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke, i u kojima je moguće pročitati različite stavove, polemike, sučeljavanje argumenata i sve ostalo što je bitno za formiranje mišljenja čitalaca o događajima i pojavama u društvu, vjerujemo da smo u dosadašnjim objavama, to i dokazali. Većina medija danas, radi u interesu raznih centara moći. Prije svega političkih, ali i ekonomskih koji su neizbježno povezani sa njima. Da li je svuda tako? Postoji li zemlja koja nema problem sa slobodom medija i u kojoj oni zaista služe objektivnom izvještavanju i služe građanima?
Zakon o javnom informisanju i medijima kaže da je „izabran, postavljen, odnosno imenovan nosilac javne funkcije dužan da trpi iznošenje kritičkih mišljenja koja se odnose na rezultate njegovog rada, odnosno politiku koju sprovodi, a u vezi je s obavljanjem njegove funkcije bez obrzira na to da li se osjeća lično povrijeđenim zbog iznošenja tih mišljenja.” Stoga, uloga medija jeste da kritikuje vlast i njene pogubne poteze, pa čak i satirom, humorom i smijehom.
O cenzuri i autocenzuri
Ukoliko bi štampa bila slobodna, štampalo bi se sve ono po ličnom ophođenju novinara, ne bi bilo nikakvih prikrivanja i nedorečenosti. Ne bi bilo zabrana i mijenjanja teksta ili njegovih dijelova. Štampalo bi se ono što građani žele, treba i moraju da pročitaju i znaju. Međutim, to nije tako. Mi nemamo cenzuru kao zakonom propisanu zabranu, ali zato imamo jako moćne cenzore, a svakako njihova moć utiče i na autocenzuru.
Zato, većini vlasnika ne pada na pamet da se zamjeri vlastima, a čelnim ljudima Javnog servisa nije do talasanja, iako bi u vijestima i emisijama državnih i gradskih emitera upravo kritičko razmišljanje trebalo da postoji jer se finansiraju novcima nas običnih građana. Dakle, dolazimo do zaključka da je cenzura prisutna kroz samocenzuru.
Sloboda medija nije privilegija već nužnost i ta sloboda mora biti garantovana, kako bi građani sebi omogućili ostale slobode.
