Ramiz Mačković, Amer Đulić i Salem Ćerenić iz različitih su dijelova Bosne i Hercegovine, ali ono što im je zajedničko jeste zarobljeništvo u logorima HVO-a u kojima su mučeni.
Kažu, pomno su pratili presudu u Hagu šesterici ratnih zločinaca, bivših visokih funkcionera takozvane Herceg – Bosne, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Zadovoljni su presudom, ali njihova sjećanja iz logora čiji su osnivači ova šesterica, su još svježa, jer to se ne zaboravlja za života.
“Generali su velike kukavice. Oni su samo jaki kada pucaju iz haubica tenkova i topova. Međutim, kao što smo vidjeli, Praljak je posljednju granatu ostavio sebi. Bio sam u niz hrvatskih logora, a zarobljen sam kao prosvjetni radnik od mojih učenika u napadu na moje rodno selo Bradići kod Maglaja. I sina su mi zarobili. Sve je počelo tog 24. juna 1993. godine. U mom selu je zarobljeno 200 civila, među kojima je bilo djece, žena, starih. I mene su zarobili jer nisam htio bježati dok ne nađem sina. Odvedeni smo u Osnovnu školu ‘Fra Grga Martić’ u mjestu Perković, Ozimice. Vidjeli smo srpske jedinice, poput Ozrenske čete, Laku prnjavorsku brigadu koje su zajedno s HVO-om tog 24. juna opkolili Maglaj“, priča nam Ramiz Mačković.
Bili smo živi štit prema Armiji RBiH
Dodaje da su nakon sedam dana iz Perkovića odvezeni, ukupno njih 426, s deset srpskih autobusa, preko teritorije koju je kontrolisala Vojska RS-a do Livna, gdje su razmijenjeni sa Srbima.
“Tu nas je čekalo deset novih gradskih autobusa u koje su nas portpali a u kojima je pisalo, nikada neću zaboraviti, ‘Poklon Vlade Holandije Vladi Herceg-Bosne’. To sam u nekom suđenju izjavio i ušlo je u zapisnik na suđenju Prliću. Odvezeni smo u Vitinu Otok kod Ljubuškog u hangar u vinograd. Svako jutro su nas vozili na teške poslove u Hutovom blatu, pobrđu sve do Stoca. Kada je prošlo šest mjeseci prebačini smo na Heliodrom. Nas logoraše su tjerali da kopamo na prvoj liniji rovove, bili smo im živi štit prema Armiji RBiH. Najviše sam stradao u Bijelom polju, gdje su me htjeli i strijeljati. Jednom prilikom sam čuo jednog iz HVO-a kako kaže ‘Jučer smo imali sastanak s Prlićem i on se hvali da je otvorio i deseti logor u Hercegovini za Bošnjake’. Tu sam rečenicu dobro upamtio“, priča nam Mačković.
Prisjetio se svog druga iz logora Enesa Kalabe koji je umro od posljedica prebijanja.
“Živog su ga izlomili, jer nije htio u Šantićevoj ulici baciti Molotovljev koktel na Armiju RBiH. I u momentu kada je došao u Heliodrom zamolio me je da ga odvedem u ambulantu u Vazduhoplovnoj školi. Medicinsko osoblje nas je otjeralo jer je upravo sa svojom svitom dolazio Jadranko Prlić. Vidjeli smo ga, nije se ni okrenuo na nas. Tjerali su logoraše na pucaju na Armiju RBiH, oni su to odbijali. Ja nisam htio da čujem za to. Neću zaboraviti i ravnanje terena za tenk koji je pucao na Stari most u Mostaru. Spašen sam tako što je došao Crveni krst i popisivao starije od 50 godina u logoru. I ja sam se prijavio, slagao sam, imao sam 48 godina“, ispričao nam je Mačković.
Razgovarali smo i s Amerom Đulićem iz Stoca koji je imao samo 17 godina kada ga je u Stocu vojna policija HVO-a odvojila od majke, nene, djeda i odvela u logor Koštana bolnica 2. augusta 1993. godine, a već ranije su mu uhapsili oca i odveli u jedan od logora.
“Bio sam 238 dana u logorima Koštana bolnica, Dretelj, Gabela i Heliodrom. Izašao 22. marta 1994. godine kao punoljetan. Zamislite sedamnaestogodišnjaka kojeg uhapse, odvoje od najmilijih i odvedu u logor gdje ga tuku bez razloga. Gdje ga ispituju, tjeraju da priča laži. Tu sam prvi put vidio mrtvog čovjeka, kojeg sam morao i pokopati. Gledao sam svoje rođake šta im rade. To ostaje trajno urezano. Svako jutro liježem i ustajem s traumama iz logora. Pratio sam presudu šestorki u Hagu i zadovoljan sam presudom. Ja sam se i poslije svega vratio u Stolac gdje hodam uzdignute glave, jer nikoga nisam uvrijedio, ništa loše učinio. Bio sam dijete kada sam preživljavao zlo koje su mi drugi nanijeli“, govori nam Đulić.
Salem Ćerenić koji je bio u logorima u Varešu kaže da je veoma emotivno podnio presudu Prliću i ostalima.
Crni dan za Vareš i Stupni Do
“Teško je gledati te zlikovce i sjećati se trenutaka u logorima koje su oni organizovali, a čije torture su na terenu sprovodili sa svojim izvršiocima. Djelomično sam zadovoljan presudom jer su morali odgovarati i za Stupni do u potpunosti. Crni dan u Varešu je osvanuo 23. oktobra 1993. godine. To je dan kada su ekstremi iz Kiseljaka, Kaknja, potpomognuti jednim dijelom vareškog HVO-a napali selo Stupni Do i u isto vrijeme nas Muslimane u Varešu hapsili i sprovodili u logore. Sva ta golgota logora trajala je do 4. novembra, dok Armija RBiH nije oslobodila Vareš. Hvala Bogu pa zlotvori koji su donijeli i nanijeli zlo u Varešu nisu imali vremena za dalje pokolje“, ispričao nam je Ćerenić.
Dodaje kako je ipak i nakon svega moguć suživot u Varešu. Naglašava da su se Hrvati i Bošnjaci uvijek međusobno pomagali i da će tako i ostati.
Faktor.ba
