“Posebno sam sretna kada učenici, koji su bili moji učenici prije deset, petnaest i više godina, kažu da se sjećaju nekih mojih savjeta.”
Današnja Super žena je Suzana Ostojić, profesorica engleskog jezika u Osnovnoj školi ”Lipnica”, Srednjoj Savremeno-umjetničkoj školi i Big Ben Centru Tuzla – centar specijaliziran za učenje stranih jezika.
Također je aktivistkinja u lokalnoj zajednici Lipnica, bila je i koordinator u Mreži aktivnih zajednica, a trenutno se priprema za poziciju mentora.
Da li ste oduvijek znali da ćete se baviti poslom kojim se danas bavite?
– Nisam oduvijek znala da ću biti prosvjetni radnik. Osnovnu školu sam završila zadnje ratne školske godine 1995./1996., i u to vrijeme nismo imali prevelikih želja, samo da rat prestane. Tiho sam željela biti pedijatrijska medicinska sestra, ali u to vrijeme nisam primljena u Srednju medicinsku školu.
Upisala sam Srednju turističko-ugostiteljsku školu, nakon toga Filozofski fakultet, Engleski jezik i književnost. Logično je bilo biti prosvjetni radnik, i time je ona tiha želja ratnog djetinjstva ispunjena na određeni način, znala sam da ću biti uvijek okružena djecom.
Šta je najizazovnije u vezi Vašeg posla?
– Kada radite u školi, od najmlađeg do najstarijeg uzrasta, svaki dan je izazov. Ni jedan dan nije isti i ne može se raditi isto u svim odjeljenjima svake godine. Svaka generacija je novi izazov. Ali kao jedan od najvećih izazova je motiviranje učenika. Imate uvijek one tihe i plašljive koje treba da oslobodite, ali i one koji su bučni i kojima je, eto tako, često dosadno. Sve njih treba ohrabriti, motivirati i usmjeriti.
I budimo iskreni, živimo u vrijeme kada je ponekad teško ustati ujutro i spremiti se za sve životne izazove koje nosi svaki dan, tako da svaki dan iznova motiviram i samu sebe, da taj dan dam svoj maksimum i da to bude ponovo dobar dan, kako mojim učenicima, tako i meni.
Jedan od vekih izazova mi je bio biti nastavnica svojoj djeci, međutim prevazišli smo to brzo. Monika završava uskoro osnovnu školu, Neven je tek na pola. Ali sasvim smo lijepo odvojili privatno od poslovnog.
Šta je ono najljepše kada govorimo o Vašem poslu?
– Puno je lijepih trenutaka kada ste prosvjetni radnik. Od onih malih, slatkih poruka koje često nalazim po torbama, u knjigama ili sveskama. Momenti kad vas učenici nenadano zagrle ili kažu da ste im lijepi taj dan ili da im je čas bio super su također one stvari koje vam poprave dan.
I iskreno, posebno sam sretna kada učenici, koji su bili moji učenici prije deset, petnaest i više godina, kažu da se sjećaju nekih mojih savjeta i da su im moje riječi pomogle u određenim životnim situacijama.
Lijepo je kada učim djecu svojih učenika, to je zaista poseban osjećaj, kao da ste dio te porodice i osjećate još veću odgovornost da radite najbolje što možete.
Koje su pozitivne stvari koje ste usvojili već kao mlada osoba a koje su Vam pomogle da danas budete tako uspješni u Vašem poslu?
– Moje djetinjstvo je bilo ratno i teško. Sjećam se da smo brat i ja uvijek morali raditi određene poslove, jednostavno je bilo tako. Kada sam krenula u srednju školu, trudila sam se biti odlična učenica i nadoknaditi ono što sam u osnovnoj školi propustila, bila sam aktivna u sekcijama i u tadašnjem Omladinskom centru ”Telex”.
Svoje fakultetsko obrazovanje sam skoro u potpunosti sama finansirala radeći određene poslove, bezbroj je učenika kojima sam držala časove engleskog jezika, i ne samo engleskog, nego pomagala učiti i druge školske predmete.
Volontirala sam i u Udruženju slijepih, moja mama je u to vrijeme potpuno izgubila vid, a oni bi meni zauzvrat kupili mjesečnu studentsku autobusku kartu. Hoću reći da sam uvijek imala radnu naviku. Već na trećoj godini studija počela sam raditi u Osnovnoj školi ”Lipnica” i tako sam se nakon samo sedam godina od završetka osnovne škole ( pohađala sam Osnovnu školu ”Lipnica”) vratila u istu.
I evo, još uvijek sam tu. Rad, sposobnost prilagođavanja situacijama i dobra komunikacija sa drugima su ono što mi je pomoglo da budem uspješna u svom poslu.
Danas sam puno više nego samo prosvjetni radnik, radim puno u lokalnoj zajednici, nastojim ohrabriti i motivirati svoje susjede i mislim da sam uspješna i u tome. Prenijela sam svoje želje i namjere na svoje susjede, i tako trenutno u Lipnici imamo odličnu ekipu aktivista i volontera koji svake sedmice realizuju određenu aktivnost.
Ko je žena koja Vas inspiriše i zašto?
– Moja prva i najveća inspiracija je bila moja mama, koja je bila uskraćena za mogućnost obrazovanja. Težak život i ratno stanje kada je ona skoro pa bratu i meni bila jedan roditelj, tata je bio sve četri godine rata u vojsci, učinili su moju mamu izrazito mudrom ženom.
Ubrzo se razboljela, izgubila vid početkom svojih četrdesetih, i na posljetku je umrla u može se reći najboljim godinama, ali dočekavši svoje prvo unuče, moje prvo dijete, moju Moniku. Moja mama me uvijek gurala da učim što više i da budem svoja. Smatrala je da žene prvo moraju biti samostalne i imati svoj posao, a onda sve ostalo dođe na red.
Inspiracija su mi sve druge divne žene mog života, a ima ih. Od svake sam ponešto naučila i učim. To su moje tetke, prijateljice, kolegice, drage žene moje Lipnice, pa i one dame koje sam sasvim slučajno upoznala. Trudim se biti okružena damama koje su bogate duhovno i čija se pozitivna energija prenosi i na mene.
Šta biste poručili svim djevojčicama koje sanjaju snove o tome šta će biti kada porastu ali u sebi nose i strah da u ovoj sredini nije moguće iste i ostvariti?
– Strah je posve normalan i ponekad je to što osjećamo strah jedino potrebno, jer tada imamo želju da ga pobijedimo i dokažemo sebi i drugima da možemo. Strah ne smije i ne može biti prepreka.
Ono što je kažem mojim učenicima, naročito djevojčicama je da moraju uvijek učiti i težiti ka višem i boljem. U današnje vrijeme sve možemo izgubiti i mogu nam oduzeti sve materijano što imamo, ali ako imate određena znanja i vještine, vi imate mogućnosti da se ponovo podignete i nastavite dalje.
Djevojčice moraju znati da vrijede i da mogu postići sve što žele. Naravno, bit će dana kada ide loše i kada će im se činiti da je sve protiv njih, ali moraju znati da to dođe i prođe.
Voljela bih da djevojčice sačuvaju svoje dječije veselje i optimizam, da ne dopuste drugima da im ukradu osmijeh sa lica.
Vjerujemo da je pred našom Super ženom Suzanom Ostojić još mnogo sjajnih rezultata i generacija koje će osnažiti i učiti aktivnima u zajednici iz koje dolaze.
Ukoliko poznajete neke sjajne Super žene koje zaslužuju medijski prostor zbog svojih rezultata pišite nam na ali@kameleon.ba.
Ovogodišnji Festival savremene žene održat će se u Tuzli od 08. do 11. juna. Zapratite nas i na: Facebook stranici FSŽ kao i našoj Instagram stranici fsz.ba za sve informacije o festivalu.
