Sport je star koliko i sama ljudska civilizacija.
Zbog strasti koje prate sport, zbog identifikacije sa sportskim zvijezdama, zbog mogućnosti manipulacije masama, zbog snažnog uticaja na promociju stanja i stupnja razvoja te organizacije države, zbog količina novca koje privlači sport kao i zbog izražene volje i utrošenog vremena pojedinaca i sportskih organizacija uz benefite koje sport donosi sa sobom, sasvim je jasno da su moguće i da se pojavljuju manipulacije sa masama.
Neposredni povod za pisanje o sportu pa i povezanosti sa politikom su nedavni zaista oštri komentari u stilu „Strašno „ „U statutu FS/BIH uveden treći entitet „ „Da li će FIFA intervenirati „itd. Sve ovo pokazuje nepoznavanje suštine, jad i bijedu sporta i agoniju u kojoj se sport nalazi.
Prije svega da pokušamo na najjednostavniji način okarakterizirati šta znači bilo koji sportski savez i kako on funkcionira.
Za svaki sportski savez je važno da kontrolira sportsku aktivnost iz svoje nadležnosti na prostoru cijele države, da ima jedinstven sistem takmičenja u nekoliko stupnjeva, te da ima reprezentativne selekcije i klubove koje mogu učestvovati u međunarodnim takmičenjima različitog ranga. Teoteretski je sve jednostavno objasniti ali odmah slijede brojna pitanja. Kako organizirati savez, da li postoji organizirana i sportska piramida, kakav je status sportskih saveza, ko želi da bude sportski aktivista i koji su mu motivi, gdje je sjedište i pečat, da li će neko od pojedinaca ili grupa biti marginaliziran, da li će se ta poveznica sa politikom preko funkcionera odraziti i na izbor igrača i igračica koji će nastupati za reprezentacije, da li će mladi sportisti uspjeti da zadovolje svoje sportske i sve druge ambicije , da li sportisti imaju riješen materijalni status dok igraju a posebno kada prestanu baviti se sportom, da li je izvršena gradacija kvaliteta i sportskih uspjeha koja su i da li adekvatno nagrađena, da li će se moći obezbjediti adekvatni sportski objekti ta sportska takmičenja kako za domaća i tako za inozemna, te da li će oni koji su za to zaduženi od pojedinaca iz sportskih saveza pa do državnih struktura uspjeti da obetzbjede potrebni novac za alimentiranje svih obaveza? Nezaobilazna je usporedba i sa sportskim radnicima koji su u bivšoj državi imali određene statusne pogodnosti kao društveno sportski radnici za razliku od aktivnosti u današnjim vremenima koja su toliko problematična da se slobodno može reći da su često na granici zakonitosti i predstavljaju određenu opasnost za sportske funkcionere.
Pored ovoga svakako da se postavlja i pitanje da ali će svi oni koji predstavljaju kvalitet moći i željeti igrati za reprezentaciju svoje domovine?
Ekstremno veliki broj mladih sportista je otišao iz Bosne i Hercegovine i nastupa za reprezentacije drugih zemalja, poput, Mićijević, Karačić ( rukomert). Zubac, Bender (košarka), Petrović (odbojka , proglašena za najbolju odbojkašicu svijeta), Čilić (tenis) i veliki broj drugih sjajnih vrhunskih sportista. Da li se iko pita zašto su otišli, zašto nisu mogli da svoje sportske ambicije ostvaruju u našoj, svojoj zemlji i dokle ćemo to moći podnositi a da se pojedine sportske grane ne ugase.
Dakle to su ključna pitanja i sigurno da imaju prednost u odnosu na ona koja ne treba zanemariti a za koja je proliveno dosta žuči u javnom medijskom prostoru Bosne i Hercegovine.
Sport je važna društvena aktivnost koja ima mnogostruki značaj i ulogu, od odgoja mladih ljudi i njihovog zdravlja pa do promocije države.Kroz istoriju mnoge države su željele pokazati stepen svog razvoja , svoju nadmoč ili nadmoć svog sistema nad drugim sistemima ( sjetimo se kroz istoriju susrete SSSSR-a i SAD-a, zatim Istočne Njemačke i Zapadne Njemačke, pa čak i ratova koji su u Južnoj Americi izbili zbog fudbala) Dobar primjer su takođe Hrvatska i Srbija. Dakle nije sporno da je politika zainteresirana za sport i da želi za svoje potrebe iskoristiti sport . No da bi to mogla postići mora ulagati u sport, mora regulirati sport i riješiti sva naprijed istaknuta pitanja.
E, to sve u našoj zemlji , u Bosni i Hercegovini izostaje kada je sport u pitanju. Ne može se reći da to baš iznenađuje jer moramo uzeti u ozir da političari nisu u stanju da riješe ni druga vrlo važna pitanja (navest ću samo problem vakcine protiv korone), kada se hametice krše ljudska prava, kada se institucije zloupotrebljavaju i kada nisu u stanju da ispune obaveze u procesu približavanja euro-atlanstkim integrciama i tako do unedogled.To jasno pokazuje da se političari ne mogu dogovoriti ni oko čega , ni oko suštinskih i životnih pitanje tako da ne iznenađuje što se ne mogu dogovoriti ni o sportu.
Možemo slobodno reći da je sport u BiH potpuno marginaliziran i sadašnje stanje se može okarakterizirati kao stanje ispod granice izdrživosti i ispod granice prihvatljivosti. Niti jedno suštinsko pitanje (naprijed navedeno) nije regilirano, niti pitanje finansiranja i organiziranja, nadležnosti i odgovornosti kao i ostala statusna i organizaciona pitanja. Zašto ne reći da su sportski savezi sličniji i da funkcioniraju kao nevladine organizaciej a ne kao državni savezi.
Nadati se je opravdano jer dok ima nade ima i šanse, da će jednog dana i ova sva pitanja biti riješena tamo gdje je to potrebno i da će sport zaživiti na način kako se to od njega očekuje ali i onako kako sportisti i sportski radnici očekuju od države.
Piše: Mirsad Đonlagić
