Kontinuirani stres, ekonomska i socijalna nesigurnost neki su od faktora koji dovode do porasta broja oboljelih od depresije u Bosni i Hercegovini.
Najčešći argumenti koji se navode jesu ono što se kolokvijalno kaže „brz život“, i zaista brz industrijsko-tehnički razvoj korjenito mijenja i uvjete i nažin života, a što dovodi do narušavanja ustaljenih obrazaca življenja, promjene životnih ciljeve, vrijednosti i prakse, izjavio je specijalist neuropsihijatar dr. Elvir Bećirović.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) depresija bi do 2020. godine mogla postati druga na listi vodećih bolesti, a antidepresivi su već sada među traženijim lijekovima u BiH, gdje je samo protekle godine prodato više od milion pakovanja.
“Podaci farmaceutskih kompanija i praćenje lijekova pokazuje da je prodaja, a samim tim i korištenje antidepresiva u porastu. I to je u skladu s rezultatima u drugim državama modernoga svijeta. Također, kako sam ranije naveo, i incidenca, to jest učestalost depresije širom svijeta, pa tako i kod nas, je u porastu. Predviđanje Svjetske zdravstvene organizacije kaže da će depresija do 2020. godine postati druga najčešća bolest na planeti”, kaže Bećirović.
Naglašava da su to zastrašujuća predviđanja, dodajući da osim toga treba imati u vidu nešto što mnogi ne znaju.
“Antidepresivi se ne koriste samo za tretman depresije nego i u tretmanu niza drugih poremećaja, od fobija i opsesivno-kompulzivnih poremećaja pa do posttraumatskog stresnog poremećaja i niza drugih stanja. Kako je i broj ovih stanja u porastu posljedično raste i potrošnja antidepresiva”, ističe.
Kako kaže psihologinja, voditeljica Centra za mentalno zdravlje Iskra Vučina, depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja, kod kojih je glavni simptom promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja su poremećaji nagona i kognicije.
“Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Ona je najčešći psihijatrijski poremećaj, ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja nego poremećaja općenito”, rekla je Vučina.
Općeprihvaćeni stav je da kombinacija antidepresiva i psihoterapije daje najbolje rezultate.
“Antidepresivi, pogotovu moderni, jako su efikasni i vrlo sigurni. Moderna psihijatrija i psihofarmakologija je učinila značajan prodor u otkrićima terapije za razna psihijatrijska stanja. U periodu takozvane „dekade mozga“ 1990. do 2000. godine poboljšano je razumijevanje različitih psihijatrijskih stanja i način njihovoga tretmana. Otkriveni su novi, znatno sigurniji i lijekovi s manje neželjenih efekata”, kaže Bećirović.
Dalje pojašnjava da antidepresivi omogućavaju da depresivna osoba izađe iz stanja manjka energije, bezvoljnosti, pasivnosti i adekvatno se uključi u psihoterapijski rad.
“Ako upotrijebimo paradigmu somatskih bolesti, da bolje razumijemo, možemo usporediti depresiju s, naprimjer, prijelomom noge. Tako neki često porede antidepresiv sa štakom. I moramo imati u vidu da je ta „štaka“ neophodna za oporavak. Nakon toga slijedi fizikalna terapija. I u depresiji, slično, lijek je važan. Psihoterapija ide uz njega. Osim što pomaže oporavak psihoterapija omogućava da nešto iz te depresivne epizode „naučimo“, da promijenimo neke stavove, sagledamo neke stvari na drugačiji način. Znači, kombinacija antidepresiva i psihoterapije daje najbolje rezultate”, dodaje Bećirović.
Po riječima Vučine, kada pričamo o etiologiji depresije, teorije i uzroci nastanka depresije su mnogobrojni.
Kaže, etiologija depresije se objašnjava naslijeđem (genetska uslovljenost), neurotransmitorskim (noradrenalin, serotonin, dopamin) promjenama, fiksacijom na oralnu fazu razvoja, konceptom naučene bespomoćnosti, teorijom beznađa, jakim stresnim događajem (gubitak, traumatski događaj…) i sl.
Jedan, po mnogima, od većih problem jeste da je u Bosni i Hercegovini sve više onih koji samoinicijativno, odnosno “na svoju ruku” počinju s korištenjem lijekova iz gupe benzodiazepina, nerazmišljajući o posljedicama koje može izazvati upotreba ovih lijekova iz grupe benzodiazepina, posebno ako se koriste duži period.
“Samoinicijativno uzimanje lijekova je loša pojava.Naročito kada su u pitanju psihijatrijski lijekovi. Benzodiazepini su namijenjeni za kratkotrajnu uptrebu. Međutim ljudi ih „vole“. Oni brzo djeluju. Otklone tegobu, nakratko. Potom se ista tegoba ponovno javlja i prinuđeni su ponovno uzimati lijek. Nakon izvjesnog vremena početna doza nije dovoljna nego je moraju povećavati. I tako se razvija ovisnost o ovim lijekovima”, ističe Bećirović.
I Vučina se slaže da ljudi u BiH samoinicijativno uzimaju lijekove te sami sebi i određuju dozu tog lijeka, ovisno kako se osjećaju i koji psihofarmaci su im dostupni, najviše sedativi, anksiolitici i antidepresivi.
“Važno je naglasiti da je ovo jako opasno jer su jedino liječnici obučeni i adekvatni za propisivanje terapije osobi koja pati od depresije ili nekog drugog mentalnog poremećaja. Na ovaj način se vrlo lako razvija ovisnost o sedativima/anksioliticima, a liječenje ovisnosti je često teško i dugotrajno te osoba pored primarnog problema (depresija) zapravo pati paralelno i od ovisnosti o lijekovima. Još jedna zamka je i da se s vremenom osoba navikne na izvjesnu dozu sedativa nakon čega je neophodno povećanje doze da bi se došlo do istog (željenog) efekta”, ističe Vučina.
Naglašava da bilo kakva vrsta lijekova se ne smije uzimati samostalno bez propisivanja lijeka od ljekara i praćenja i prilagođavanja doze u skladu s jačinom simptoma i izraženosti tegoba.
